Nikki M. na Dan mladih za Ljudski.ba piše o problemima mladih, i onome što su im ostavili stari.
12. kolovoz, 2023.- Dan mladih
Dragi dnevniče,
Već me danima muči jedna poznata rečenica: „Na mladima svijet ostaje“. Ne mogu, a da se ne zapitam kakav su to svijet nama „stari“ ostavili? Nalazim se u najgorim, ili možda najboljim, godinama svog života, kako se uzme. Život je pun raskrsnica, a ja sam opet na jednoj. Od malena slušam: „Žena bez diplome, bez vozačke i bar jednog certifikata o poznavanju stranog jezika, teško da će uspjeti“… i dođe tako vrijeme, fakultet pri kraju, certifikat samo što nije, vozačka u novčaniku, i što sad? Hoćeš posao u struci? Ne može, nemaš radnog iskustva. Hoćeš partnera? Žao mi je, strah te je vjerovati ljudima, zbog svih femicida koji se događaju u tvojoj okolini.
Hoćeš izaći u noćni klub? E pa, ne može, što ako ti netko nešto uspe u piće? Sjest ćeš u auto sama? E, nećeš. Ubacuju ti se u trake bez žmigavca da bi ti bila kriva za sudar, zašto? Žena si, a na pozadini tvoga auta stoji slovo P, pa svi znaju da su žene loši vozači. Paranoja sa svih strana raskrsnice, kuda ćeš krenuti?
Stariji ljudi običavaju reći da je Titin vakat bio pravi vakat. Pa ako je bio pravi, zašto ste dopustili da nam društvo ode k vragu i da mi ispravljamo vaše krive Drine? Tito je navodno jednom rekao: „Sretna je zemlja koja ima takvu omladinu“, a gdje je naša omladina? Odala se porocima alkohola i droge, kažu da traže izlaz, nema budućnosti, završavaju na psihijatriji i bore se s mentalnim bolestima zbog trans-generacijski prenošene ratne traume, živimo u takvom društvu, pa što sad? Mladi viču: „Nećemo na izbore, ionako se ništa neće promijeniti“, a zašto? Zato što stariji već 30 godina biraju istu vlast zbog novčanica s likom Nikole Šopa koje im se daju pred svake izbore.
Gledam tako neki dan intervjue stranaca, pitaju ih znaju li gdje je Bosna i Hercegovina, jesu li je posjetili, a stranci na to kažu: „Aha, Bosna, znam, tamo je još uvijek rat“. Ja se pitam, jesu li puno pogriješili? Mir je kažu, u toj Bosni i Hercegovini, ali meni se baš i ne čini da je tako. Odrastaš s vršnjacima, koji ti bez pol muke govore svoje nacionalističke stavove, prenošene godinama kroz odgoj. Je li to mir, pitam? Kako misle da svijet ostaje na mladima, kada mladi samo ponavljaju greške onih starijih? Znam je što je s mladima, plaše se. Plaše se izaći iz svoje komfor zone, jer, pobogu, što ako netko iz obitelji sazna da ne dijeliš njihove stavove, što će onda biti s tobom?
Okreću se nasilnim igricama i filmovima od malih nogu, umjesto da se okrenu umjetnosti, sportu, ekologiji, društvu. Misle: „Riješit će već netko drugi sve naše probleme“. Najlakše je žaliti se na društvo i sustav, a ne raditi ništa po pitanju promjene. Biraju kraći i lakši put, umjesto onog dužeg, pravog, s preprekama koje moraju riješiti sami. E moji mladi, grdno se varate. Ne gubite svoje dane u razmišljanju o problemima koji vas muče, nego svoje dane provedite u rješavanju istih. Zamislite samo, kakav bi to svijet bio, kada bi mladi pokušali, ostali, potrudili se da promjene svoju okolinu, a ne odlazili prvim vlakom za strane zemlje misleći da ih tamo neće čekati njihovi problemi.
Zamislite samo da šetate gradom, a da nema smeća po ulici, oko vas drveće i cvijeće, klupice i kante za smeće, iste one kante u koje ne bacate svoje opuške od cigareta koje konzumirate kao da su jedini spas. Samo zamislite!? Što kad bih vam rekla da to nije san, nego može biti stvarnost? Ne biste mi vjerovali, znam!? Kad bih mogla, dnevniče, okupila bih sve mlade ljude ove države na jedno mjesto i izvela bih Matrix moment, u kojem bih im ponudila dvije opcije: “Ili saznaj kako ti budućnost može izgledati ako se promijeniš, ili vidi sve one aspekte tvog života i tvojih strahova koji te drže podalje od vlastitog napretka, koji misliš da je moguć samo preko granice".
I tako, dragi moj dnevniče, i mene je strah. Strah me jer ne znam što sutra nosi, ali se nadam, istinski se nadam, da nosi neko bolje vrijeme i da će, ako ništa s vremenom, mladi doći pameti i shvatiti da ovaj svijet koji na njima ostaje ne mora biti tako crno-bijel kakav je sad, može biti siv, a može biti i šaren, sve je na njima i sve počinje od promjene, one unutarnje.
