Svaki dan na mom profilu pojave se neka nova lica na ovoj društvenoj mreži i pitaju otprilike: tko si ti? Zašto tako pišeš? Čiji si ti igrač? Zašto ne voliš svoje? Ja sam Vujević Mario, unuk partizana Ivana Vujevića. Moj stric, didin brat je Jakov Vujević, poznati splitski ilegalac 1941-1945, nikad uhvaćen od strane fašista, sa ucijenjenom glavom od strane tih istih zlotvora.

Piše: MARIO VUJEVIĆ  (ANTIFAŠISTA)

Po danu stric Jakov se skrivao po šufitima (tavanima) u Varošu ili na Marjanu, po noći je djelovao kao komunista i ilegalac. U pištolju je zadnji metak čuva za sebe, da se ubije kako ne bi pao u fašističke ruke. To su moji korijeni na koje sam ponosan.

Ja nisam postao devedesetih godina lažni novopečeni rvat i vjernik, i nisam pljunuo na kosti svojih predaka. Antifašizam je moj životni put, nevezano za izbore u Hrvatskoj, nevezano za politička previranja ili ponude za uhljebništvo. Pripadam onoj sorti Dalmatinaca koji ne podnose nijedne okupatore, tiranine ni fašizam, i koji su spremni ginit za slobodu.

Hodočastim sve puteve antifašističke borbe, ponosan na veliku pobjedu nad fašizmom. Sramim se zločina onih pripadnika mog naroda koji su stvorili i napravili genocid u Jasenovcu . Ni pod koju cijenu ne odustajem od ideje suživota, multikulturalnosti i mira na ovim prostorima.

Antifašizam koji šuti i ne diže glas polako izumire, ja na to ne pristajem. Svjestan sam da svi ljudi koji imaju državni posao ili uhljebništvo kod vladajućih kasta, od straha izbjegavaju kontakte sa mnom da ne dožive probleme na poslu ili u privatnom životu. Podobnici i oni sa savitljivom kičmom, takozvani rektalni apinisti, ne vole ni istinu ni otpor nepravdi.

Razumijem ih, oni su za onu vrstu pasivnog otpora vladajućim elitama u koju ni sami ne vjeruju. Pišem ono što mislim, pišem ono što osjećam, ne sramim se naših djedova i baka kao neki , već ih poštujem i cijenim. Od svih susreta koje imam, najvažniji mi je susret sa svojim odrazom u ogledalu, da ne moram spuštati pogled.. Ne prodajem ideale za šaku novčića, ne prodajem ideju o jednakosti i socijalnoj pravdi među ljudima u zamjenu za šutnju i sluganstvo .

Nemam ambiciju biti poznat, priznat ni bogat, pripadam među onih 80% malih ljudi koji žive običan i skroman život. Odgajam dijete i samo želim da bude dobar čovik, a ne beskarakterni ljigavac bez svoga ja.. Straha od ustaša nemam, prijetnje su često dio mog života. Ja ću antifašistički i socijalistički do kraja, to san dužan didu Ivanu i stricu Jakovu. I da ostanen zadnji crveni mohikanac, neću prominit svoj put. Moji su pobjedili 45-ete.