I Abwer griješi.

Piše: Zdenko Samaržija

Emerih Brunner, apotekar iz Linza i načelnik apoterske službe za Slavoniju, Srijem i Banat nacističke vojske, nije rekao nacističkoj tajnoj službi da s lakoćom uči strane jezike, da izvrsno poznaje gljive i ljekovito bilje i pravljenje preparata od njih i obožava rusku književnost, osobito Bulgakova. Nisu saznali ni da je kao gimnazijalac razvio vlastiti pogled na svijet temeljen na učenjima Karla Marxa: revolucija se mora dogoditi u svakome od nas i svatko mora brinuti o sebi, partneru i djeci kako bi uz njihovu podršku ostvario svoje potencijale. A zajednici pružiti ono što ostane.

U Osijeku je već koncem travnja 1941. upoznao Kamila Firingera i Viktora Sonnefelda, novinare Hrvatskoga lista, i nemalo se iznenadio kako dobro govore njemački. Sonnenfeld je preveo s njemačkoga na hrvatski jezik umalo cijeli Kantov i Hegelov opus, a s Firingerom je već u svibnju plivao Dravom, skupljao gljive i učio hrvatsko nazivlje bilja.

Užasavalo ga je što nacisti i saveznici rade slavenskim narodima, Židovima i Ciganima, a bio je, kao i mnoge Švabe, svjestan odmazde koja slijedi. Brunner, mislio je, ne može  zaustaviti rat, ali može umanjiti štetu: valja mu se priključiti antifašistima.

Preko ljeta je razradio plan: u kamion će složiti lijekove, antibiotike, injekcije i sanitetski materijal i na Papuku potražiti partizansko uporište. Pitao je Firingera pozaje li područje između Slatinskog Drenovca i Voćina, a graditelj planinanrskog doma na Jankovcu se nasmiješio i rekao mu adrese nekoliko pouzdanika.

Na Papuk je 6. travnja 1941. pobjeglo dvoje zaljubljenih Daruvarčana. Ona 16, on 14 godina jer im roditelji nisu dali da se vole, a oni, mislili su, nisu više djeca. Podignuli su brvnaru podno vrha Papuka kod izvora potoka Gudnoga. On je preštihao dobar komad zemlje za vrt, cijepao drva isložio pod nadstrešnicu, skupljao gljive i rakove, pecao pastrve i obilazio zamke. U brvnari je gradio peć sa zatvorenim vatrištem, a u oborenom drvetu je pravio kadu. Ona je zasadila povrće, kuhala i prala.

Dvadesetak komunista stiglo je na Papuk da zaustave krvnu osvetu. Odmah su javili dr. Pavlu Gregoriću, virovitičkom psihijatru, da su u teško pristupačnom klancu Gudnoge zatekli dvoje židovske djece. Bezopasne i naivne.

Komunistima je trebalo samo nekoliko tjedana da primire uspaljene nacionalne strasti, postupno razvijaju povjerenje, organiziraju seoske straže i organiziraju otpor zajedničkom neprijatelju. Nacističke vojnike su zarobili i čuvali za razmjenu, domobranima nudili da se priključe antifašističkoj borbi ili ih razoružane pustili, a ustaše su masakrirali i iživljavali se na njima. Nasilje nad papučkim Srbima brzo se primirilo jer se danju sklanjaju u šume, noću na Papuku ustaše se ne osjećaju sigurno, a prestale su odmazde između Srba i Hrvata.

Nasilje nad papučkim Srbima brzo se primirilo jer se danju sklanjaju u šume, noću na Papuku ustaše se ne osjećaju sigurno, a prestale su odmazde između Srba i Hrvata. Ustaške vlasti nemalo je iznenadilo kada je na poljima oko papučkih sela niknuo krumpir. Tjedni istrage nisu dali rezultat, no izlajao se Švaba iz donjomiholjačkog kotara da su Švabe i Hrvati iz Čađavice i okolnih sela vezali konjima usta, na kola stavili plugove, alatke i sjemenski krumpir pa se noću popeli na Papuk. Gdje god su mogli, poorali su i posadili krumpir. Ne samo polja već su i papučke šume uskoro bile prepune jestivih gomolja.

Nacisti su za odmazdu streljali Podunavske Švabe, a ustaše Hrvate. Narednih dana partizanima se priključuju mnogi rodoljubi pa i nekoliko stotina Švaba.

Sanitetsku službu partizanskog pokreta u Slavoniji ustrojio je Grujica Žarković – Štef, novogradiški liječnik. Gradili su zakloništa za ranjenike i stvarali zalihe sanitetskoga materijala, a javnozdravstvene službe na oslobođenom teritoriju pomažu saveznici. Žarković je inzistirao na javnoj higijeni oslobođenih područja, čestom kupanju boraca, iskuhavanju i peglanju uniformi, deka i druge odjeće te istrebljenju ušiju.

Partizani s Papuka postali su respektabilna snaga i nacisti i ustaše trošili su znatne resurse da unište antifašistički pokret. U kanjonu Gudnoge, pokraj brvnare židovske djece, podignuli su potkraj 1942. godine Partizansku bolnicu, središnju medicinsku ustanovu slavonskog antifašizma. Imala je desetak stacionarnih ispostava koje su stalno ili povremeno zbrinjavale ranjene i bolesne pripadnike partizanskog pokreta i stanovnike oslobođenih područja. Sanitet partizanskog pokreta organizirale su uz domaće medicinare, sovjetske liječnice Natalija Kiselevska i Katarina Wewrn, i Ksenija Rajnović, medicinska sestra, koje su upravljale bolnicom.

Tada s kamionom punim lijekova i sanitetske opreme dolazi Emerih Brunner. Nemalo iznenađen sterilizatorom, kojeg je iz požeške bolnice ukrao dr. Rudolf Horvat, direktor požeške bolnice i kasniji glavni liječnik Vrhovnog štaba, i koji je bio na Jankovcu u sklopu kojeg je radila mini-hidrocentrala. Na Jankovcu je bila središnja kirurška ambulanta. Iskusan u procjeni potrošnje sanitetskog materijala i lijekova, Brunner je organizirao prikupljanje ljekovitoga bilja, gašenje vapna i pravljenje gipsa, pravljenje zavoja od divljega grožđa, pečenje rakije i pravljenje vina za maceliranje ljekovitoga bilja. Za nekoliko mjeseci Brunner je organizirao tvornicu lijekova i sanitetskim materijalom opskrbljivao ostale partizanske jedinice.

                                                                                                                *

Ono dvoje židovske djece je pretjeralo u ljubavi i djevojčica se naglo počela debljati. Dotle su se zbližili Brunner i doktorica Natalija – Brunneru je rekla da ne bude budala i ne zavodi je jer izuzetne žene filtriraju muškarce i ne dopuštaju sebi da ih bilo tko zavodi. A Bulgakov je bio presudan. Djevojčica je bila u osmom mjesecu trudoće i upravo se spustila na Jankovac kako bi je pregledala doktorica kada su ustaše s vrha Sokolina osule minobacačku kanonadu na Jankovac. Bacila se na tlo, a oni u Pleninarskom domu su pojurili u sklonište. Brunner je ponio sterilizator. Židovska djevojčica se porodila tik uz potok. Čim je prestalo bombardiranje, Brunner je pohitao do djevojčice i mrtvorođene bebe. Tužna, pretužna, prala je djevojčicu u potoku i kao što je Tetida zaronila Ahileja u Stiks, djevojčica je uhvatila kćerku za petu i uronila je u Jankovački potok. Osjetila je trzaj, izvadila kćerku, a malecka je zaplakala iz sveg glasa. Doktorica Natalija je preuzela brigu, a Brunner je piljio u potočne rakove. 

(Kolumnist portala Ljudski.ba, Zdenko Samaržija, ugledni je profesor filozofije i povijesti te autor više udžbenika za učenike osnovnih i srednjih škola)