Konačno smo saznali ko je to Glavni mimar. Kome pripadaju baš sve zasluge što je simbol Mostara – Stari most „opet uzgor“.

Piše: FARUK KAJTAZ (Izascene)

Nakon što je zadnjih godina podijelio gomilu priznanja Mimar (i kome treba i kome ne treba) – bivši gradonačelnik Mostara te alfa i omega Centra za mir Mostar, Safet Oručević, konačno je nagradio i samog sebe.

Objavio je knjigu, koja se nimalo skromno, ali zato vrlo namjerno zove - „Dnevnik mimara“!

Pa... da krenemo od korica... gdje se naravno... nalazi ON.

Da je rahmetli Hajrudin – jedini pravi „mimar“ - imao birvaktile, kojim slučajem foto aparat, vjerovatno bi se i on ovako ponosno slikao sa pozadinom Starog mosta, umjesto što se prema legendama skrivao u okolini Mostara, strepeći za sudbinu tek izgrađenog objekta velikog luka bez potpornih stubova preko plahovite Neretve.

Elem... u prvom planu je Oručević i to sa prekriženim rukama i ponešto zagonetnim izrazom lica. Odabrana poza za slikanje je očekivana, ali teško da bi je savjetovao bilo kakav ozbiljan dizajner ili PR stručnjak, jer se prekrižene ruke u tzv. neverbalnoj komunikaciji tumače kao odbrambeni stav nesigurnog čovjeka, koji „grli samog sebe“.

Ali dobro...to je stvar ličnih preferencija i rakursa slikanja.

Puno je zanimljive što je Oručević na naslovnu stranicu SVOJE knjige odabrao misao bivšeg predsjednika RH Stipe Mesića!? Znači imamo visoko personaliziranu naslovnu stranicu sa jasno izraženim likom autora, koji i fizički dominira prostorom naslovnice i onda citat koji - nije njegov!?!

Šta ovim Oručević poručuje? Da on i Mesić isto misle? Da nema njegove izjave, koja zavrijeđuje da bude na naslovnici?

Pitanja se samo množe... posebno, jer očekivane riječi autora nema niti za zadnjoj korici, već je tu prigodan panegirik, koji svojim stilom i sadržajem neodoljivo podsjeća na nekadašnje afirmativne tekstove o „drugovima“ iz vremena socijalizma i samoupravljanja.  

Što se tiče sadržaja „Dnevnika mimara“ sve je u domenu – očekivanog. Poput nekih ranijih izdanja ovog autora, koji se nije lično potpisivao, nego je tu čast prepuštao Centru za mir.

Dakle,  puno je tu slika i pažljivo sročenog i odvaganog sadržaja samo sa jednim ciljem – da Oručevića predstavi u najboljem mogućem izdanju. Uglancanog do visokog sjaja i kao ključnog čovjeka bez koga ništa nije moglo i koji je zaslužan za sve ono što je dobro ili se tako želi predstaviti.

Ostali manje ugodni detalji se naravno uredno prešućuju ili se pak tumače onako kako to Glavnom mimaru najviše odgovara.

Knjiga je pokušaj da se ispiše narativ kako je sve što je Oručević svojom rukom dodirnuo (pomazao?) pretvoreno u zlato i vječnost. Uklesano u kamen... teneliju.

I baš ta vječnost je ono što bivšeg gradonačelnika Mostara, filantropa i povremenog poslovnog čovjeka - najviše zanima. Slika o njemu samome, koja će ostati iz njega. Imao je uvijek visoke standarde i to nikada nije krio.

U političkom i javnom smislu sebe vidi kao novog Mujagu Komadinu, dok se u istorijsko-kulturološkom smislu pozicionira, ni manje ni više, već kao novi mimar Hajrudin.

Most – to je ON!     

Da se razumijemo, Oručević ima ozbiljne zasluge za rekonstrukciju mosta i to ponajviše, zbog funkcije koju je obavljao, ali to nikako nije bio nekakav njegov samostalni projekat, koga je on izgurao „na mišiće“.

Produkt je to rada cijelog niza ozbiljnih ljudi i same države, te međunarodne zajednice, koja je osjećala neku vrstu „krivnje“ zbog ratnih zbivanja u Mostaru i to je nastojala jednim ovakvim projektom ublažiti.

Trebalo je i dobrih vijesti...

Da se ne lažemo... Stari most bi bio rekonstruiran i da je umjesto Safeta Oručevića bio neko drugi. Jednostavno - jer su takve bile okolnosti i takva klima. To što je on tada bio neko ko se za sve pitao to je „prst sudbine“, koji ostaje kao čvrsta istorijska činjenica, koju niko neće moći dovesti u pitanje.

Umjesto da krene u tom pravcu i zaista javnosti ponudi samo svoju unutrašnju priču sa projektom rekonstrukcije Starog mosta, Oručević se (opet) odlučio na objavljivanje svojevrsne slikovnice, koja nije niti dovoljno autorska niti stručno relevantna, već je ukoričena zbog želje autora da pamti samo sretne dane – kao u onoj pjesmi Gabi Novak.

Šteta!

Da je Oručević bio znatno hrabriji mogli smo dobiti vrlo zanimljivo, pa čak i intrigantno štivo iz jako važnog dijela novije istorije Mostara.

Ovako smo dobili tek luksuzno izdanje još jedne i fizički teške knjige, koje će služiti za pokazivanje i skupljanje prašine na policama.

Safete... da li je konačno došlo vrijeme da nam ispričaš svoju pravu priču?