Što više dio ovdašanje političke javnosti tetoši Milorada Dodika, a diplomate mu povlađaju, iako ga navodno uvrštavaju na nekakve fantomske i suštinski nepostojeće „crne liste“ – to lider SNSD-a postaje sve bezobzirniji u nastojanjima da ostvari odavno zacrtane ciljeve.

Piše: FARUK KAJTAZ (Izascene)

„Ufatio furseta“ – kazali bi u Mostaru...

Sve ono što smo mo mogli vidjeti i čuti u Istočnom Sarajevu povodom neustavnog „Dana RS-a“, te svjedočiti prigodnom, ali skandaloznom odlikovanju Vladimira Putina - samo su posljedice jedne propale (zapadne) politike, koja je stalno htjela vidjeti da je čaša u slučaju Dodika radije „napola puna“, nego „napola prazna“.

Ali znate kako se ono kaže...“nije svako zlo za zlo“ i „ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da svaka zvjerka pokaže svoj trag“! 

Naime, sada i onim posljednjim „optimistima“ sa Zapada (SAD i EU) mora biti jasno da Dodik nije čovjek s kojim se može (na)praviti bilo kakav deal. Posebno, ne onaj koji bi podrazumjevao rezenje njegovih opasnih veza sa Moskvom. Dodik je do kraja otvorio karte, ali i oči svima onima, koji žele vjerovati onome što (zaista) vide, a ne onome što Dodik lažno zastupa.

Čini se da je do svjevrsnog „otrežnjenja“, već došlo u američkom State Departmentu, gdje je jedna struja diplomata ranije opasno zabrijala na priču o dogovoru sa Vučićem i Dodikom. Povjerovalo se da su ova dva političara spremana na saradnju, te da ih se samo treba malo pogurati.

Nekim ohrabrenjima ili bolje reći ozbiljnim koncesijama.

Ceh su trebale platiti male balkanske države, poput BiH, Crne Gore, Kosova, pa i Sjeverne Makedonije. Baš tamo, gdje se zadnjih godina opasno i dosljedno crtaju granice „srpskog sveta“ ili Otvorenog Balkana. Ovako ili onako, sve se uvijek svede „na kraju balade“ na jednu te istu priču, još od vremena Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića. Memoramduma i Jogurt revolucije. Ugroženosti Srba i granica „tamo, gdje su srpska grbolja“.

I baš sa takvom politikom, koja je proizvela toliko problema u zadnjih nekoliko decencija, uz obilate asistencije sa strane, Zapad je bio spreman praviti (novi) kompromis. Nagoditi se, jer se Beograd „nageo prema Moskvi“. A nageo se posve namjerno, jer se baš i računalo na strah Zapada od mogućeg izlaska Rusije na Balkan i „toplo more“.

Prvo se godinama (oportuno) nije radilo ništa, pa kada je postalo jasno da je Rusija već ušla (na mala vrata) na Balkan i usidrila se, krenulo sa zakašnjelim akcijama i „gašenjem požara“.

A kada se radi u žurbi, onda se obično prave i ozbiljne greške. Ili se ide kraticama!

Jedna od tih kratica je bio i pokušaj dogovora sa Srbijom. Poslani su i „signali“ što je Vučić odmah protumačio kao poziv na samposluživanje sa balkanskog geopolitičkog stola. Priliku da se uzme šta se hoće, jer je došao ili dolazi taj trenutak. Jer je Zapad pokazao slabost.

Uljuljkani Zapad je vjerovao da taktika štapa i mrkve u slučaju Srbije i RS daje razultate, pa se uvukao u tu jalovu priču, stalno gledajući Banja Luci i Beogradu „kroz prste“. Jer, jednostavno nisu htjeli vjerovati da Vučić i Dodik igraju neku dvostruku igru.

Da su se Putinu „već obećali“...više puta!

I onda nakon toliko pokazanog beskrajnog strpljenja...stiže orden za Vladimira Putina! Šok terepija za naivne diplomate, koje su željele vjerovati da Dodik samo priča, a Vučić uvijek nešto „taktizira“.

Kakav kolosalan promašaj! Orden za Putina je poput teškog čekića razbio zapadnu strategiju na Balkanu.

Pitanje je samo ko će, na kraju, morati platiti za ove stare-nove zablude...i to ne prvi put!  

I'm gonna be the sledgehammer

This can be my testimony

Ah, I'm your sledgehammer

Let there be no doubt about it...