Srbijanski pisac i sociolog Stefan Simić je čovjek koji se ne predaje u borbi da istakne važnost ljudske vrijednosti kao jedinog oružja protiv rastućeg nacionalizma, kriminala, zloupotrebe religije i svih drugih pošasti kojima smo kao društvo izloženi decenijama. Bosnu i Hercegovinu nosi u srcu i rado joj se vraća. Sarajlije će tri dana uživati u njegovim nastupima.

On želi vjerovati da čovjek čovjeku ne mora biti vuk, niti da se treba pomiriti sa kapitalistiučkim i narativom vladajućih politika na Balkanu koje gaje narativ po kojem je važno samo da komšiji crkne krava.

-Ja ovdje nisam gost, ovdje se osjećam kao kod kuće. Zašto meni ljudi vjeruju, jer pričam i pišem iz duše, ja Bosnu zaista volim, rekao je svojevremno Simić.za Ljudski.ba.

Nastupa u The bar jazz club i Lounge Ribice kod dobrinjskog bazena.

Povodom ponovnog dolaska u Sarajevo napisao je prigodan tekst koji prenosimo u cijelosti bez intervencija, ali i melodijom podsjetio šta mu znači BiH i Sarajevo. Kao i uvijek ulaz na njegove noći pune ljubavi su besplatni.

-Vratio sam se u SarajevoI Uvek je to povratak jednom delu sebe. Ko ne zna, u Jugi, mnogo toga najlepšeg je krenulo iz Sarajeva. Umetnost i umetnici koje smo svi voleli. Jutros sam svratio do Kike Sarajlića, na groblju Lav. Najlepša duša naše poezije, iz njegove emocije potekli su najlepši glasovi Sarajeva, koji su i u ratu, pevali o ljubavi.

Posle, malo gore, otišao sam da groblja Bare, do Mirze Delibašića, Davorina Popovića, Keme Montena, Davora Janjića i ostalih. Tek da ih podsetim da nisu zalud stvarali.

Šetnja Sarajevom je šetnja istorijom. Gde god da pođeš, tragovi vremena. Sreo sam i Mešinog derviša, i Andrićevog fratra, i Sidranovog Oca sa službenog puta, i Balaševićevu sevdalinku, i Džamonjine junake iz njegove ulice, i Čolinu Emili, i Keminu Anu, i Bebekovu Selmu.

Sreo sam i dostojanstvenog Bekima Fehmiua koji je, u Sarajevu, prvi put ugledao svetlost dana. Naleteh i na pijacu, gde je četrdeset i neke pala bomba, i malenog Momu Kapora kako izlazi jedini živ iz majčinog naručja, da bi napisao sve one vrcave knjige.

Videh i Ivicu Osima, još dečaka, sa loptom, zaglednog u nebo i sve ono što ga tek čeka. Videh i Zijaha Sokolovića, još školarca, kako priča, i tada, sa mravima i ne sanja da će hiljadama puta širom Juge, izvoditi svoj besmrtni kabare.

Sreo sam i Jadranku Stojaković, još devojku, gimnazijalku, kako pevuši u sebi "Sve smo mogli mi", ni ne znajući koliko je tuge i ljubavi čeka.

Bio sam i do prve muške gimnazije, i most, koji je razdvajao sa ženskom, tačnije spajao, kao i svi mostovi. Bio do Vilsonovog šetališta, i mislima su mi prolazili sve one ljubavi koje su tu počinjale, a, odatle, neke ostale, a neke na sve strane sveta.

Bio sam do mesta gde smo ostali bez Admire i Boška. Njih nema, ali je ostao večni prkos i ponos, da možemo zajedno, i da nas Drina ne razdvaja, nego spaja.

Šta da vam kažem, vidimo se večeras, i narednih dana. Što reče Đole, da ne evociramo samo stare uspomene nego i da stvaramo nove.

Valjda smo mi ti neki novi klinci da zajedno, kroz pesmu i sve ono najlepše stvaramo nešto što će ostati. Vidimo se, poručio je Simić.