Stečajni postupak u Vitezitu je okončan. zagrebačka firma WDG promet je uplatila 10,8 miliona KM, ali još nije uvedena u posjed. Čeka se dosuda o uvođenju u posjed od strane stečajnog sudije iako je kako se tvrdi novac uplačen još prije nove godine.

Zbog odugovlačenja procesa uvođenja u vlasništvo investitor navodno razmišlja o povlačenju iz Vitezita. U gradu se šuška da cijeli proces ometaju oni koji su Vitezit doveli u sadašnje stanje osiguravajući sebi različite beneficije na osnovu kojih su se obogatili.

Veliko je pitanje zbog čega organi krivičnog gonjenja i druge institucije za nadzor mnogo ranije nisu provjeravali ulogu pojedinaca u Vitezitu. Zašto nisu istraživali interesne veze članova uprave Vitezita s ljudima koji su trgovci i šverceri Vitezitovih proizvoda?

Kako je moguće da je Vitezit dužan višemilionski iznos osobama koje su bile članovi uprave društva? Kako je moguće da su sada bivši članovi uprave angažirani kod ljudi kojima je Vitezit pravio sirovinu, a oni je prodavali po pet i više puta većoj cijeni?

Kako je moguće da pojedinci imaju veća potraživanja prema Vitezitu nego desetine pa i stotine bivših radnika koji su ostali bez posla i dionici su ove višedecenijske agonije? Sve su ovo pitanja čiji bi odgovori trebali objasniti tko su ljudi koji ometaju stečajni postupak i sve učinjeno dovode u pitanje, koji i kakvi interesi stoje iza toga da se akvizicija vrijedna 10,8 milijuna KM ne može realizirati, uvesti novoga vlasnika u posjed te otpočeti sanacija i nove investicije.

“Slike govore više od hiljadu riječi, Vitezit se nakon 30 godina poslije raspada bivše države izgledom ne razlikuje od Černobila, samo nismo radioaktivni ali i dalje smo jako opasni zbog svih eksplozivnih  materija koje se gore nalaze”, isticali su radnici na jednom u nizu štrajkova koje su organizirali. 

“Vitezit je ispričana priča, davno smo se pomirili sa svojom sudbinom, kada država koja je vlasnik ovog poduzeća ne čini baš ništa kako bi se proizvodnja i radna mjesta, barem u onom kapacitetu koji je moguć, uspjela sačuvati. Štoviše, država pogoduje raznoraznim interesnim lobijima.

Kako objasniti da privatnici, trgovci eksplozivom imaju licence i mogućnost trgovine tim proizvodom, a Vitezit kao državno poduzeće u 100% vlasništvu države nema tu mogućnost kao proizvođač nego ovisi o trgovcima i švercerima koji imaju taj „papir“. Kakva je logika da mi proizvodimo gospodarski eksploziv po jednoj cijeni, koja je nerentabilna, a nakupci naš eksploziv prodaju po  pet, šest i više puta većoj cijeni od proizvodne…”, također su isticali predstavnici radnika, a država odnosno vlast je i dalje iz sebi poznatih razloga šutjela.

Prodaja Vitezita nekoliko puta je propadala jer kupci nisu uplatili sredstva nakon završenih licitacija.

 Vitezit je prijeratni privredni gigant koji je na vrhuncu svoje produktivne aktivnosti zapošljavao više od 3 500 ljudi, uglavnom Vitežana. Vitez kao lokalna zajednica je rastao zajedno s Vitezitom. Gospodarska supremacija ovog giganta omogućila je urbani razvoj općine i društva u cjelini, industrijalizaciju ove regije, obrazovanje i uzdizanje društvene zajednice doslovno od pustopoljine kako je Vitez izgledao pedesetih godina prošlog vijeka do gradića poželjnog za život i rad.

 Vitez je postao zaštitni znak ne samo Savezne republike BiH nego Jugoslavije u punom smislu te riječi. Nije postojala obitelj u Vitezu koja nije imala barem nekoliko članova koji su svoj radni vijek i sudbinu vezali za Vitezit. Upravo je to bilo vrijeme za koje se sada sredovječni članovi naše društvene zajednice prisjećaju sa gorkom sjetom jer Vitezit nije bio samo mjesto gdje su oni zarađivali plaću.

Zato mnogi ističu kako je cijeli Vitez zapravo stvorio Vitezit. Rat i poratno vrijeme tranzicijskog gospodarstva koje je označilo prelazak sa socijalističkog modela upravljanja na slobodno tržište i privatnu inicijativu, što kada vezujemo za Vitezit budi misli koje se odnose na kriminal, pljačku, grabež, agoniju pauperizirane radničke klase, sumnjivu privatizaciju, valjanje u tridesetogodišnjem blatu koje je dovelo do potpune devastacije i pustoši bivšeg giganta, kriminal višeg i nižeg reda gdje se iz kruga tvornice iznosilo sve što se moglo iznijeti ostavljajući sablasne prizore.