Kolumnistica portala Ljudski.ba osvrnula se na brutalan femicid koji se dogodio danas u Gradačcu i upozorila na pogubne pojave u društvu pred kojima svakodnevno zatvaramo oči.

Petnaest tisuća pregleda, tristopedeset i jedan palac gore. Vratili smo se 40-ak  godina unazad, sjećaš li se Dolly Bell? Ja se sjećam, sjećam se da sam je gledala kao klinka, sjećam se da se pisalo da nije prošla nominaciju za Oscar, sjećam se da je bila prostitutka i da su je htjeli silovati. Sjećam se i Dine koji je vjerovao da svaki dan u svakom pogledu sve više i više napreduje. Prije 40 godina možda je i mogao tako, danas bi mu ruke bile vezane, a Dolly bi već vjerojatno odavno bila mrtva i žrtva samo još jednog balkanskog femicida. Jer što je društvo danas nego par femicida po Srbiji, BiH, Hrvatskoj, koja je, usput rečeno, danas treća po broju femicida u Europi. Dobrodošli u horor priču našeg vremena.  Dobrodošli u paradoks života danas, tehnologija napreduje, čovječanstvo nazaduje.

I baš danas kad se otvara najveći filmski festival u Sarajevu, željno i dugo iščekivani SFF i kad treba da gledamo filmove, da  dijelimo 24.000 poljubaca jedni drugima, mi razmišljamo je li brojka od 15.000 gledatelja mogla doći do 24.000 i je li 15.000 ljudi koji gledaju uživo ubojstvo nevine žene koja prijavljuje svog nasilnika i ne reagiraju, nego udaraju palac gore i nastavljaju živjeti s tim stvarno ili je to samo materijal za dobar horor film?

Ne, nažalost, moram vas razočarati,  ne govorim o znanstveno fanatastičnom i edukativnom filmu otvorenja SFF-a 2023., govorim o filmu naše stvarnosti, nečemu što se danas događa, tu, u tvom gradu, tvojoj državi, kod tvog susjeda.

Nije to samo danas, to je svaki dan, negdje, nekome, ljudi kažu okej ima rješenje, zovi, prijavi. Okej, žena zvala, prijavila, gdje je pošlo nizbrdo? Gdje se sustav okrenuo protiv nje, kako je muž saznao da ga je prijavila, je li bila njena riječ protiv njegove? Moram li vas podsjetiti u kojem stoljeću živite, dragi muškarci?

Moram li vas podsjetiti da ne biste bili ovdje i živjeli svoje male životiće da nije bilo žene koja vam je podarila taj isti životić, koja vam je dala svoje tijelo 9 mjeseci, a poslije nastavila davati sve od sebe da izrastete u muškarčine u koje ste izrasli?

Moram li vas podsjetiti da ne biste bili tu gdje jeste da nije bilo vaših baka, mama, sestara, doktorica, učiteljica, prvih djevojaka, kćerki i prijateljica? Smatra li se žena danas slabijom jer je rastom niža i ima manju mišićnu masu od muškarca? Što vam daje za pravo da radite što radite i tretirate žene na način na koji ih tretirate?

Zašto je njen život išta manje vrijedan od tvog i zašto smatraš da ona smije primiti batine, a ti ne? Dragi moji muškarci, otkrit ću vam tajnu, svakim svojim postupkom vrijeđanja, nejednakog tretiranja, nepoštovanja, zlostavljanja, nasilja, silovanja i ubojstva žene, ubojstva generalno, postajete sve manje muškarci, a to vam, zaboga ne ide u prilog, jer što je muškarac ako ne može biti muškarčina?

Želite biti muškarčine? Želite svakog dana svog života sve više i više napredovati, kao Dino? Onda imam rješenje za vas! Promijenite filozofiju življenja, promijenite način razmišljanja, dokažite da ste muškarčine tako što ćete naučiti kako s poštovanjem tretirati svaku osobu na ovom svijetu, uključujući i svaku ženu, djevojčicu i stariju gospođu. Zamijenite 24.000 šamara godišnje sa 24.000 poljubaca godišnje, poštujete svoje žene, sestre, majke, djevojke, kćerke, shvatite da da, nažalost i dalje živimo u muškom svijetu, ali taj svijet bi bio ništa da nema žena. Cijenite i volite to što imate, a svoje psihološke probleme  i PTSP-jeve rješavajte kod doktora i psihologa, ne iskaljujte se na svojim ženskim ukućanima, liječite se, nije sramota tražiti pomoć, sramota je ubiti nekoga jer je nisi na vrijeme tražio. Svi smo ljudi i svi griješimo, ali najveća greška koju činimo je što ne tražimo pomoć kad smo svjesni da nam je potrebna jer nećemo biti tobožnje muškarčine ako idemo psihologu. Greška je u komunikaciji, odnosno nekomunikaciji, zadržavanju bijesa i loše energije u nama ili njegovo ispoljavanje na druge načine, nad drugim ljudima.

Educirajmo se o temi, gledajmo filmove, idimo na filmske festivale, slavimo žene koje pričaju priču kroz ovu umjetnost zajedno sa muškarcima, živimo u skladu i balansu i neka nam najveći problem danas, sutra i svaki dan bude koji dobar film taj dan pogledati, koju dobru pjesmu poslušati, za koju predstavu kupiti kartu ovaj tjedan. Danas je jedna žena umrla, ubio ju je vlastiti partner, danas je 15.000 ljudi gledalo jedan stvarni film, jedno javno uključenje i nije na njega reagiralo na pravi način, danas je jedno dijete ostalo bez roditelja. Nije neki razlog za slavlje, tajming za otvaranje filmskog festivala nikad nije bio gori, umjesto dana žalosti, imat ćemo dan svečanog otvaranja jedne filmske priče. Ali to je život, život se događa.

Sve što nam se događa sami smo sebi krivi, greška je u sustavu, greška je u odgoju, greška je u posljedicama prošlosti  s kojim se društvo Balkana i danas suočava i dok god se ne suoči, ne izliječi, ne pomiri s tim, bojim se da napretka nema. Moj jedini savjet danas bi bio svim ženama da pažljivo biraju svoje muškarce, muževe, dečke i životne partnere, svim majkama da pažljivo odgajaju svoje sinove, a svim muškarcima da bolje tretiraju svoje žene, majke, kćerke, partnerice, a svim današnjim, jučerašnjim, svakidašnjim žrtvama femicide želim da im je laka zemlja.

Da im mirno plove brodovi i kad se ponovno reinkarniraju i vrate na ovaj pogođeni svijet u drugom obliku, da im život bude lakši i da tada društvo prestane nazadovati i ponovno počne napredovati. A cijelom čovječanstvu savjetujem da se educira, raste u poštovanju, živi u balansu, da se osvijesti o onome što se događa u njegovom okruženju i da se međusobno poštuje.

Moja sućut i sretno svečano otvaranje!

(L.I.)