Tužno je gledati šta roditelji i društvo rade djeci na Balkanu. Finale nemilih dešavanja da dječijeg turnira u Sarajevo desilo se u Beogradu gdje histerija masovnih medija ubija i pokriva svaki pokušaj zdravorazumskog promišljanja. Budale, nisu djeca koja su se vratila iz Sarajeva nikakvi heroji koji se trebaju dočekivati bakljama i vatriometom. Ta djeca su žrtve nacionalista koji im kao budućnost jedino nude sukobe i doživotnu patnju na kojoj će oni udobno živjeti.

PIŠE ERNAD METAJ    Ljudski.ba)

Žanjemo ono što smo posijali i dobro pognojili. Gnojili smo otrovom koji se od 1990 do danas raširio društvom i zrakom do te mjere da nam rastu nove generacije zadojene zlom i mržnjom koje sebi još uvijek ne mogu racionalno objasniti.Zato je vandalski napad huligana u Sarajevu na roditelje djece sa beogradske Zvezdare pogrešno svoditi samo na pomahnitali napad nožem na drugog i drugačijeg.

Ne mrzi Sarajevo Srbe, Sarajevo ne mrzi nikoga,baš kao što Beograd ne mrzi Bošnjake, ili Hrvate. Mržnja je u ljudima. Njome se kažnjavaju djeca nesvjesna da im se tako za budućnost serviraju samo nove jame u kojima će i sami završiti u želji da tamo pokopaju "mrske neprijatelje" koji im to ne moraju biti. Strašno je da odrastaju mladi ljudi koji su zbog zastave spremni čakijom bosti ljude, baš kao što je strašno da u Srbiji rastu nove generacije koje tvrde da su spremne kada se RS pripoji njihovoj državi preorati Potočare i opet smetljištem prekriti rezultate genocida počinjenog tokom rata. 

Onaj s čakijom će u zatvor, i treba. Pitanje je kuda ćemo mi kao duboko nesretna i traumatizirana društva. Roditelji sa Zvezdare bi trebali biti svjesni vlastite odgovornosti za koju srećom najskuplju cijenu nisu platila njihova djeca. Tim roditeljima je bilo normalno da im djeca u Sarajevu pjevaju pjesmu koja može uznemiriti nekog od domaćina. Nesretna su to djeca, baš kao i njihovi vršnjaci iz Splita koji su u istoj dvorani skandirali ubij Srbina, a turnir je trebao i morao biti jedno veliko druženje. I bilo je. Ukupno 6.500 učesnika iz cijelog regiona. Glasnija od preko 6.000 odgovornih bila je šačica onih koji misle samo o sebi i svojim nacionalnim osjećanjima.

Većina te djece ne zna veličinu i značaj glumca Radeta Šerbedžije čiji glas razuma nije mogao zaustaviti ludilo u bivšoj Jugoslaviji. Mnoga od te djece rastu u uvjerenju da ta država o kojoj ne znaju skoro ništa nije valjala njihovim roditeljima. Kao što Šerbedžija kaže žao mi je ako su tako osjećali i tako živjeli svoje mladosti. Njegova iskustva sa zemljom koje više nema su drugačija.

"Zemlja u kojoj sam rođen i proživio sretno djetinjstvo, mladost, pa i dobar dio zrelih godina, zvala se Jugoslavija. Volio sam je kako se samo domovina može i treba voljeti. Sve njene krajeve i sve njene narode i narodnosti. Volio sam je onakvu kakvom ju je opisao Jure Kaštelan, ali i Branko Miljković, sa svim njenim ljepotama i ranama"

Ranije je djeci s Balkana poručio da bježe što dalje, da bježe dok su mladi jer se tako imaju kada vratiti, a hoće je trava gdje su rođeni najljepše miriše. Samo da bi svi bili sretni moraju shvatiti kako i oni koje ne poznaju osjećaju neku drugačiju travu i njem miris smatraju najvažnijim.

Neko je povukao dobru paralelu. U Jugoslaviji u školama smo se učili bratstvo i jedinstvu, pa opet "poklali", jer su u kući hranjeni drugačiji narativi. sada su obrazovanje i kućni narativ skoro izjednačeni i opet se mrzimo. Znači do nas je i kućnog odgoja. Tome u prilog idu i tvrdnje da se uporno lažemo kako je suočavanje s prošlosti isključivo nemoguće zbog politika koje se vode. Tačno je da politike potpomognute medijima šire histeriju poput "junačke djece koja su pobjednički izašla iz sarajevskog pakla" i da im mir i stabilnost nisu u interesu.

Svi su ovdje vrlo svjesni šta se desilo i većina nema nikakav problem s tim. Ako neko nema problem sa svojom savješću, ako mu je zločin nad civilima sveden pod "da nismo mi njih, oni bi nas" i ako zločinačku politiku pravda nužnošću, u gadnom smo problemu. Stiglo je doba kad je jedino narod gori od vlasti. Ako se ne nađe neko ko će iskreno željeti sve iz temelja promijeniti, jednog dana ćemo se opet luđački poklati, a sve razumno će morati bježati gdje stigne. 

Zato bi nove generacije trebale osim roditelja, medija i političara poslušati i slavnog putopisca Zuku Džumhura.koji za sebe nije dao reći da je dobar čovjek.

- Nije tačno. Apsolutno nije tačno. U meni ima zla makar koliko i u drugim ljudima. Ono gdje bih sam sebi odao izvjesno priznanje, to je rigorozna odluka, odnosno sposobnost da kontrolišem sebe i sopstveno zlo. U meni kuljaju ljubomora, zavist, podlost, poriv za osvetom, proplamsaji ljute mržnje. Da ih ne kontrolišem, imali biste posla s jednim od najlošijih ljudi koje ste ikada upoznali. Kontrola, to je ključna riječ, govorio je Džumhur.

Dragi roditelji, ipak je najviše do nas. Budimo razumni jer prolivena krv na Balkanu nikome nije donijela ništa dobro. Slovenija i Hrvatska su u EU, tamo bi u neko dogledno vrijeme trebale BiH, Srbija, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Kosovo. nakon Jugoslavije opet neće biti granica između nas, a Evropa će nas zvati južnim Slavenima, samo što smo za razliku od Jugoslavije ostali bez vlasništva nad svojim prirodnim bogatstvima.

Djeca sa Zvezdare, kao ni sarajevski huligani nisu nikakvi junaci. To su žrtve bolesnog društva.