Živimo u interesno podijeljenom društvu. Podijeljenom po etničkim, entitetskim, kantonalnim i sada možda najžećim, stranačko-blokovskim interesnim grupacijama. To je puno više podjela u odnosu na druge države. Svjesni toga u stranačkim centralama, prije nego se i desi neki otpor režimu, etiketiraju ga kao podrška onim drugima.

Piše: SUAD ĐOZIĆ

A obzirom da smo danas opterećeni borbom za egzistencijom, otplatama raznih kredita, kao i brojnim drugim životnim problemima koji idu uz siromaštvo, mi kao društvo nismo u stanju sagledati širu (političku i ustavno-sistemsku) sliku koja utiče na sve to i najlakše ćemo sebi opravdati neizlazak na ulicu time što ćemo prihvatiti matricu da će nas neka interesna grupacija izmanipulisati.

Gdje je nestala kritična masa?

Kritična masa sama po sebi ne znači nužno rezultat koji se želi postići. Sjetimo se 2014 kada smo imali kritičnu masu, ali u nedostatku vizije, u nedostatku lidera, u nedostatku organizacije, stvari su otišle u krivom smjeru. Na žalost istina je da kada nema ko masu da povede, opozicione stranke vide svoju šansu i najčešće one budu te koje skup odvedu u krivom smjeru.

Na taj način dodatno demorališu sve one koji su se lomili da jednom izađu na ‘ulicu’. Nakon takvog scenarija (2014), sve je utihnulo, a kritična masa je ostajala u zoni mašte pojedinaca. Prvi sljedeći izlazak na ulicu se desio 25.10.2021 godine (OHR) u organizaciji ReSTART-a BiH, ali bez obzira što smo nakon tog izlaska, izašli još 29 puta (ispred stranih i domaćih institucija), samo nekoliko puta broj građana je bio između tri i šest hiljada. Da li su protesti imali uticaja na procese, mislim da da.

Šta uopće može pokrenuti narod, da bi iskazali nezadovoljstvo?

Na žalost svjedoci smo da pored sveukupne frustracije sa brojnim lošim stvarima koje nas okružuju (uglavnom zbog lošeg upravljanja državom) narod se pokreće tek na emociju. Kada se desi neki užasan događaj, nesreća sa katastrofalnim posljedicama za koje je vlast direktno odgovorna, tek to bude alarm za buđenje iz sna u kojem se kao društvo već duže vrijeme nalazimo. Iako nije neka utjeha ali i u Srbiji, Americi ili Francuskoj to bude okidač koji diže kritičnu masu.

Zašto se to nije desilo nakon Donje Jablanice kada su se građani trebali dići i tražiti odgovorne u HNK kantonu zbog nelegalnog kamenoloma koji je usmrtio devetnaest osoba, ostaje potpuno nejasno, ali svjedoci smo da zbog stradanja nešto manjeg broja građana u Novom Sadu, u nedjelju je izvelo 100.000 građana na ulice. Da li su oni taj gubitak doživjeli emotivnije ili je frustracija građana sa njihovom vlašću i veća nije u potpunosti jasno, ali statistika koja govori o izlasku na ulicu nakon sličnih događaja je porazna po Bosnu i Hercegovinu.

Zbog čega ovolika podrška protestima u Novom Sadu i Beogradu, kao da je naše dvorište čisto?

Prateći dešavanja preko Drine, prvo što upada u oči je činjenica da tamo su organizatori (ali i oni koji to nisu) veliku pažnju posvetili radu na društvenim mrežama. Prave se editovani video materijali, koji šerovanjem bude svijest građana. Da li su svi oni koji to rade plaćeni, mislim da nisu, ali da su uspjeli postići cilj u to nema sumnje. Ne samo da su probudili cijelu Srbiju, nego svi u regionu prate dešavanja kao neki rijaliti program. Svi su se solidarisali sa studentima i drže im fige da uspiju i na taj način nam dokažu da se može. Ako uspiju, ne sumnjam da će po uzoru na ‘Arapsko proljeće’ sloboda krenuti da se širi i u cijelom Regionu.