Osnivačica Udruženja Colibri iz Sarajeva koje godinama radi s djecom sa poteškoćama u razvoju Aida Hrnjić uputila je javni apel upozoravajući da bi njihov centar od prvog februara mogao zatvoriti vrata za svoje korisnike. Razlog su politička previranja u općini Centar.

Kao što znate, budžet za 2024 godinu Općine nije usvojen od strane Općinskog Vijeća, a to znači da nema ni sredstava za rad centra, odnosno Općina će realizirati samo svoje tekuće troškove koji se uglavnom svode na plate administraciji.

Hoće li načelnik biti smijenjen ili ne, odnosno propali pokušaj referenduma o smjeni na koncu plaćamo naravno mi. Građani – oni kojima je budžet na prvom mjestu i namijenjen i zbog kojih bi trebalo da sve to skupa i postoji.Iz ove perspektive mi se čini i besmislenim nabrajati šta smo sve kao organizacija napravili kako za svoju djecu, tako i za samu lokalnu zajednicu i koliki smo doprinos dali zajednici.

Preko 220 mališana u proteklom periodu je ovdje dobilo priliku učiti i imati usluge koje nisu postojale ili ne postoje u „sistemu“. Rad sa njima 1:1, grupne kreativne radionice, grupne edukativne radionice, logopedski kabinet, tomatis, muziko-terapija, prilagodba, konstantna borba za svako dijete da se njeguje potencijal, grade funkcionalna znanja, ukratko da svako dijete raste i razvija se u svom punom potencijalu.

Naš doprinos zajednici u realiziranim inicijativama je teško i pobrojati, GPS narukvice, stomatološka ambulanta za djecu sa poteškoćama, uvećani dječiji dodatak i brisanje stavke o automobilu i primanjima, sufinanciranje prevoza, sportske aktivnosti, formiranje Mobilnih timova, upošljavanje logopeda pri Domovima zdravlja, organizovanje koncerata, izložbi, revija, davanje mogućnosti djeci sa poteškoćama za upis u muzičke škole, inicijativa o uvođenju muziko i art terapije pri Univerzitetu, neumorno podizanje svijesti kod građana, radne grupe o inkluziji, registru, kontinuiran rad i partnerstvo sa svim nivoima vlasti, a sve sa jednim ciljem; obezbijediti našim mališanima ono krucijalno za njihovu rehabilitaciju i edukaciju.

Šta smo dobili; danas u inkluzivnom obrazovanju Mobilni timovi ne mogu ući na nastavu (sem na početnu opservaciju) i da direktno prate rad i čas djeteta jer to zamislite „ometa nastavu“. Imamo neuređen pravilnik o inkluzivnom obrazovanju komu nedostaju podzakonski akti te mogućnost da bude asistent ima svako iz nastavnog kadra i uglavnom im je biti asistent „odskočna daska“ do njihovog „pravog posla“ za kojeg su se edukovali. Tretira ih se kao „nižerazredni“ nastavni kadar koji krpi rupe onoga što niko drugi neće. Individiualni planovi i programi svakog djeteta se uglavnom svode na copy/paste nedorečenog i nesuvislog teksta pa je sam dokument zapravo paravan za izbjegavanje obaveza nastavnog osoblja.

Sve to uglavnom ide pod plašt „mi smo nedovoljno edukovani“ – a kad im se da prilika za edukaciju i ozbiljno promišljanje zaključak koji slijedi je da je „preteško“ da istovremeno rade, uče, bave se svojim poslom.Rasprave o tome je li SAFER ili Kurikularna reforma idu u nedogled i bez trunke osvrta na one na koje se sve to odnosi. Na djecu, njihovu budućnost i njihovu sposobnost da sutra žive.

Kod nas nekako ispliva uvijek na površinu kako je teško jadnom nastavnom osoblju, učenika uglavnom svi zaborave. Djeci i osobama sa poteškoćama u razvoju ostaje da se snalaze sami sa svojim roditeljima, da nalazimo načine kako sve to prevazići i kako djetetu pružiti funkcionalno znanje. Potpuni je tabu kod nas da je neko dijete pri tome i talentovano za bilo šta i da mu treba dodatni vjetar u leđa, podsticaj da bude funkcionalan, jednakopravan član društva.

Tek tu nailazimo na takve prepreke koje svakog normalnog ostavljaju bez daha. O tome se ne govori, šuti se kao zaliven, dok zvona zvone na onima koji nemaju priliku, niko je ni ne stvara, oni su tu da ometaju ostatak razreda. Sve smo to i još mnogo toga prevazilazili kako smo znali i umjeli, u Centru Colibri su neka djeca koja su nam došla u petom razredu osnovne škole naučila čitati i pisati, u osmom govoriti prve riječi, u devetom računati, otkrili smo da mogu slikati, svirati, baviti se sportom ili šta god koje dijete da može, a za što nigdje nije dobilo priliku i na žalost neće je ni dobiti.

Koji budžet, koji Vijećnici, ko su ti ljudi, u ime koga i čega?? U kom smjeru idu namjere onih koji za sebe misle da su vlasnici naše sudbine? Nakon niza godina gdje je makar sa jako malim sredstvima Grad Sarajevo podržavao naš rad i ne samo naš, još nekolicinu organizacija i to su „skinuli“ sa budžeta.

Sad će kažu ići javni poziv, a samo Gradsko Vijeće će raspisati kriterije. Zamišljam, kriterije, jasni su nam, morate biti „genetski superiorni“ – jer se život u ovoj žblihi svodi na genetiku. Zaposliš sina, u ime oca, pa dobiješ svetog duha ili Vijeće čije političke razmirice plaćaju neka tuđa djeca.

Na drugoj strani i ako neko pokuša iznjedriti neko dobro u politici nailazi na bezbroj opstrukcija, tu vlada zakon divljine i „jačega“ pa imamo sliku u kojoj neke od organizacija „hladno“ budu pozicionirane u budžetu sa stotinama hiljada maraka, dok drugi čekaju pozive, projekte, milostinju, dok im se ne ubije i zadnja nada da će jednom biti bolje.

U međuvremenu se nadugo i naširoko raspreda o odlasku ljudi, odljevu mozgova, egzodusu bosanske djece, izbornom zakonu, neustavnom devetom januaru, svemu što sije strah, odvaja od života na stotine hiljada ljudi čiju poziciju određuju oni što nam lagodno na grbači žive.Zgroženi smo političkim prepucavanjima i uništavanju svakog dobra oko nas. Ništa nije sveto i sve je to po zakonu, tako su nas naučili tretirati i nastaviće sve dok im se može.

To smo mi, građani ovog grada koji su pustili da im politika kreira krug djelovanja, sklanjajući se u stranu da kome ne zasmetamo.Sram neka bude sve one koji su nam ovo namijenili!