Izraelski biznismen kome su naglo „procvjetale ruže“ u Mostaru, Amir Gross Kabiri, izjavio je u pažljivo sročenom razgovoru za novinsku agenciju Fena kako je on "dao puno više od većine političara u BiH zajedno...i to samo u zadnje četiri godine".

Pie: FARUK KAJTAZ (Izascene)

- Sve što sam radio, radio sam s integritetom, transparentnošću i vjerom u ovu zemlju. Razumijem da me zbog mog uspjeha i liberalnog pristupa mnogi smatraju "preprekom" jer moj napredak pokazuje koliko su bili, i koliko su još uvijek nesposobni. Neki pokušavaju baciti ljagu na mene i moje aktivnosti, to mi uopće ne smeta, samo pokazuje njihovu slabost – rekao je Kabiri.

Čovjek, koji voli sve što posjeduje - obojiti u crno!

Da je htio biti otvoren do kraja i bez zazora, mogao je reći i kako su političari i njemu dali puno toga i to za pravu bagatelu...prije nego je on nešto „dao za BiH“!

Evo recimo, dobio je za smiješno mali najam cijelu jednu fabriku?! Gdje bi to mogao u svijetu? Posebno ne u svojoj matičnoj državi, ali eto u BiH može i to...ako znaš prave ljude.

Dakle, nije on kupio Aluminij i time preuzeo SVE OBAVEZE, pa i pripadajuće dugove mjerene u stotinama miliona maraka, već je za cijenu najma jednog većeg restorana ili motela dobio priliku da obrće milione bez dodatnog prtljaga viška radnika i ogromnih nagomilanih dugova.

I uz očigledno jako dobre veze sa Rusijom i Kinom.

I ne samo to, Kabiri se nije samo „etablirao“ kao mladi i propulzivni poslovni čovjek širokih pogleda, već je u rekordnom roku, a nakon ovladavanja Aluminijem, dobio praktički sve u šta je „upro prstom“ u Mostaru!?

Galeriju u centru grada („za šaku maraka“), cijeli jedan fudbalski klub, te skoro pa kraljevski tretman kod vlasti...ili bolje reći - HDZ BiH. Zapikao je on i mostarsko Lutkarsko pozorište (bivša sinagoga), ali to ne ide tako brzo...možda, jer "ne zna prave ljude“.

Svoju potrebu da po Aluminiju (a nekada i centru Mostara!) postavlja ogromne zastave Izraela, objašnjava uz pitanje: Zašto ne bi mogao podići zastavu svoje zemlje?

Pa, zato jer to i nije neki uobičajen i očekivan poslovni običaj i jer bi se vođeni tom logikom po „Beogradu na vodi“ trebale rastezati zastave Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE), dok bi se na aerodromu Franjo Tuđman u Zagrebu uredno kačile zastave Francuske, zbog većinskog vlasništva jedne kompanije nad „Tuđmanom“ iz te zemlje.

O tome čije bi se sve zastave po Jadranu trebale vješati zbog vlasništva, a ne RENTE, da i ne govorim.

Veliki poslovni igrači jednostavno to ne rade, već poštuju zemlju domaćina. U najboljem zajedničkom interesu i jer ne vode nikakve ideološke ili kulturne ratove, već biznis. A biznis (kapital) kako kaže ekonomska teorija...ne poznaje granice...   

Na sva – opravdana ili nekada neopravdana propitkivanja njegovog načina rada, stavova i stila ophođenja, Kabiri odgovara vrlo pažljivo sročenim medijskim istupima u kojima nema vrlo važnih potpitanja ili pak pokušaja da se stvari sagledaju iz nekog drugog ugla gledanja.

Značajno šireg. Liberalnijeg, ako hoćete...  

Kaže Amir i kako se u BiH ne namjerava baviti politikom, iako zapravo u svim svojim javnim nastupima itekako duboko zadire unutar političkih procesa u BiH jer se, kako reče za Fenu, „mnoge stvari u BiH - moraju promijeniti“.

Kada i koje se to „stvari moraju promijeniti“ Kabiri nije pojasnio, ali zato smatra kako se "ne smije dopustiti radikalima i pro-teroristima da nam diktiraju živote".

I opet sve bez dovoljno jasnoće i konteksta. Ko su to, prema Kabiriju, „pro-teroristi“ i šta bi taj, krajnje neobičan, termin uopšte trebao značiti?

Na koga se tačno odnosi i jesi li svi oni koji ne misle, na Kabiriju očekivani način, zapravo ti misteriozni - „pro-teroristi“? Sve su to pitanja, koja se u njegovim nastupima ne postavljaju ili problematiziraju, pa mnogo toga ostaje da „visi u zraku“.

Podložno je brojnim mogućim tumačenjima, a to izgleda i jeste glavni cilj. Ipak, ukupan kontekst i vrijeme u kome se ovakve izjave pojavljuju - daje naslutiti na koga to Kabiri zapravo misli šaljući ovakve - namjerno zbunjujuće i šifrirane poruke.

Ali bez obzira na sve ove finte „Čovjeka u crnom“ nije se teško složiti sa više njegovih načelnih opaski.

Prije svega, oko toga kako treba osuditi svaki oblik negiranja Holokausta ili podržati tezu da se Izrael ima pravo braniti, ali je - sa druge strane - onda jednako legitimno i drugačije promišljati i aktuelna zbivanja na Bliskom Istoku od Kabiriju ugodnog narativa...jer zašto bi nečije žrtve i patnje bile važnije od drugih?

Zašto bi neko ko smatra da se u Gazi, dok Kabiri dijeli packe  o „pro-teroristima“ u BiH, događaju ratni zločini - trebao biti automatski označen kao kao neko ko negira Holokaust!? Kao sami crni vrag, bez prava na vlastito mišljenje. 

Danas „Pro-terorist“ – sutra samo „terorist“?

Jesu li takvi ljudi...ti „pro-teroristi“ o kojima Kabiri govori i neki na vlasti u BiH, pa oni na taj pro-način, dakle ne otvoreno, ali sadržajno - podržavaju terorizam?

Opasne su to teze, koje se olako iznose i multipliciraju u domaćoj, ali i međunarodnoj javnosti i to putem državnih medijskih platformi?!

Da je Kabiri baš tako „pretjerano liberalan“ kako samog sebe definira, pa mnogima zato smeta, onda bi svakako nastupao sa puno širih činjeničnih i fenomenoloških pozicija.

Ovako sve ostaje pod krinkom nekakvog liberalizma i Bogom danog prava, koje ne pripada drugima. Čudnih termina, teza, aluzija i pitanja. Zamaskirano pričama o dobrobitima za državu i građane.

Samo naizgled šareno, a zapravo obojeno u crno...uz mali „touch“ zlata!