Kada formirate politički vrlo šaroliku koaliciju, onda mora postojati neki dobar (praktičan) razlog zašto to činite. Stranke različitih političkih i svjetonazorskih pogleda i stavova moraju pronaći „najmanji zajednički sadržalac“, kako bi se ta politička „skalamerija“ nekako održala u jednom komadu...do kraja mandata.

Piše: FARUK KAJTAZ (Izascene)

Politička ideologija je u najvećem broju slučajeva zadnja stvar, koja veže ovakve partnere. Glavno „ljepilo“ u ovakvim pragmatičnim kolacijama je vlast sama i sve što ide uz nju. Od Njemačke i "Semafor koalicije" do BiH i "Trojke"...

Baš tim putem krutog, ali itekako korisnog pragmatizma u osvajanju (dijela) vlasti krenula je i „Trojka“ (NIP, SDP, NS), nošena idejom da „treba progutati gorke pilule“ za zajednički interes. Stati u isti red. Na istu liniju političkog odlučivanja i djelovanja.

Otvoriti „novi početak“.

Politički legitimno, ali obično i vrlo teško održivo u praksi. Kolicije su to u kojima traje vječna napetost, samo što se to nastoji držati što dalje od javnosti i medija. Posebno kada se prepletu različiti interesi u konzumiranju vlasti.

Upravo ovakav scenario se dogodio „Trojci“. Stvar nije pukla na vrlo problematičnom, a neki bi kazali i servilnom odnosu prema Dodiku ili Čoviću, već se dogodila politička „implozija“ unutar vlastitih - krkih redova!?

Omeđenih interesima i uz minimumom ideološkog slaganja oko vrlo bitnih stvari.

Evo, samo primjer...šta bi se Naša stranka, uopšte, mogla dogovoriti sa SDA? Zašto postavljam ovo pitanje? Pa, zato jer je koalicijski partner NS - Narod i pravda (NIP). Stranka nastala od „odmetnika“ iz SDA, koji su se razišli sa Bakirom Izetbegovićem, ali suštinski nisu promijenili svoju politiku i ponašanje. Stil vladanja i odlučivanja.

Ideologiju, koju zastupaju i koju očekuju oni, koji su im dali svoj glas.

NIP je neka vrsta „rezervne“ SDA - samo drugačijeg imena i „novog početka“, pa je samim time i bila prihvatljiva ljevičarima i liberalima. Sve ostalo je „miljama daleko“ od partnera – posebno iz NS-a. Lukavi Nikšić (SDP) bi sigurno našao neku šemu i sa SDA, a kamoli sa NIP-om, ali Naša stranka je malo drugačija priča...pomalo čak i elitistička. 

Odvojena od ovog vremana i prostora. U vlastitom političkom metevarzumu naivnih vjerovanja o građanskoj BiH sa Daytonskim Ustavom! Nesvjesna da glasača ima i izvan Kantona Sarajevo. 

Trenutna kriza oko načelnika (NS) jedne velike sarajevske opštine, upravo je primjer ozbiljno narušenih odnosa unutar Trojke, pri čemu će ritam budućih odnosa određivati priroda odnosa NIP-a NS-a. Dva ideološka kraja jedne interesne koalicije, kojoj je bilo lakše (uz obilatu pomoć stranaca) dokopati se vlasti, nego je kasnije „konzumirati“.

SDP BiH će sigurno ostati jezičak na vagi, ali ni u ovo „preduzeće ne cveta cveće“...da citiram čuvenog filmskog lika - „Šojića“.

Nikšić još uvijek kontroliše procese, ali je samo stvar vremana kada će se dovesti u pitanje njegovo liderstvo, koje više podsjeća na vođenje neke firme, nego političke stranke lijeve orijenatcije. Kupi jeftino – prodaj(se) skupo.  

U svakom slučaju pravi izazovi tek stoje pred Trojkom.

Ovladali su infrastrukturom vlasti, ali će sada puno veći izazov biti kako sve to održati u životu. Ništa manji izazov za „trojkaše“ od sraza sa Čovićem i Dodikom neće biti njihov unutrašnji odnos, koji upravo polako, ali sigurno eskalira u Sarajevu.

Medeni mjesec Trojke je prošao i sada je već vrijeme za prvi ozbiljniji „remont“.

Možda čak i za „generalaku“...koštat će...ali ima se - može se!