Titanik, 1912. godine najveći prekooceanski brod na svijetu, nije bio dugoga vijeka, kao ni njegova braća.

Piše: ZDENKO SAMARŽIJA

Naime, sagrađena su za istog brodara još dva broda po istom nacrtu. Jedan brod je potopila u Velikom ratu austougarska mornarica torpedom napravljenim u Puli dok je prevozio britanske vojnike do Dardanela, drugog su zbog „ukletosti“, nekvalitete i neodržavanja izrezali i pretopili.

Titanik je sagrađen u Belfastu i, znamo, potonuo na prvoj vožnji. Tada je počela trauma za Morgana Robertsona, američkog novelistu, koji je 1898. godine, dakle 14 godina prije potonuća Titanika, objavio novelu „Uzaludnost“ u kojoj je britanski prokooceanski brod Titan udario o golemu santu i potonuo. Robertsonu su pripisali nadnaravne kapacitet jer je u detalje opisao interijere (salone, kuhinje, restorane, stepeništa, lustere...) i palubu, a neke je dijelove dimnjaka, motora i skladišta opisao filigranskom preciznošću.

Sav se svijet „teoretičara zavjere“ uzjogunio jer su dobili najčvršći argument za paranormalne pojave. Mediji su vrvjeli iracionalnim tumačenjima događaja, magi su razobličavali masone i ina društava koja iz potaje vladaju svijetom, a Robertsonovim imenom nazvalo se nekoliko okultnih društava koja su upražnjavala spiritizam. I istraga je krenula putem koji je trasirao Robertson: u noveli je nesreću inscenirao brodovlasnik koji je za dobre novce osigurao brod ne hajući za tisuće nesretnika koje je pojeo Atlantik jer nije bilo dovoljno čamaca za spašavanje. Međutim, inspektori su već prvih dana istrage otklonili svaku sumnju u prevaru osiguravajućeg društva. Osim toga, (tada) nije bilo moguće usuglasiti „vozni red“ broda i smrtnosne sante.

MADE IN GERMANY

Pločica je s natpisom koji se dugo u 19. stoljeće kačio na metalne proizvode uvezene iz njemačkih državica u Veliku Britaniju kako bi se potencijalne kupce upozorilo na poslovičnu nekvalitetu protonjemačke industije – njemačku industriju prije ujedinjenja 1871. godine. Profit je jedina poticajna snaga kapitala i kada su britanskim brodovlasnicima sirovine, energenti i radna snaga postali preskupi, oni proizvodnju brodova sele 1864. godine u SAD. Amerika je nudila lošiji čelik i jeftinije radničke nadnice, a brodari su uštedjeli i na arhitektima: brodove su gradili po istom nacrtu. Ubrzo je pošlo po zlu jer je prvi veliki prekooceanski brod potonuo nakon sudara sa santom. I još njih sedam. Umalo sve američke novine pisale su o nesrećama, novinari u feljtonima objavljivali nacrte brodova što je temeljito istražio Morgan Robertson i udahnuo karakteristikama brodova litararnu dimenziju.

Brodar na lošem glasu seli proizvodnju u Veliku Britaniju, ali ne koristi britanski čelik već uvozi američki čelik lošije kvalitete i pri izradi Titanika štedi na zakovicama i sigurnosnim dijelovima pa i čamcima za spašavanje i dizalicama koje ih spuštaju, ali je rastrošan u luksuzu. No, zadojeni teoretičari urote ne mare za činjenice, što je Robertsona nagnalo da potraži pomoć psihijatra.

Olupina je na 3.800 metara. Pitali smo Zorana Bartolovića, inženjera računarstva i vrsnog menadžera, koliko je sigurna podmornica na toj dubini. Bartolović je rekao da je izvlačenje Titanika na površinu san svakog mladog inženjera, a razgledavanje zahrđale gromade čelika kroz okno podmornica ludost, a ne privilegija. Tlak oko Titanika je približno 380 bara što je ekvivalent da deset natovarenih šlepera posloženih jedan na drugi koji stoje na drvenoj paleti od 1 kvadratnog metra. Da je to netko predočio, nitko se ne bi u limenci spuštao.

(Kolumnist portala Ljudski.ba Zdenko Samaržija ugledni je profesor filozofije i povijesti te autor više udžbenika za učenike osnovnih i srednjih škola)