Dobro poznajem dvdesetak Židovčica i dva Židova, a svako malo mi frend ili frendica skrivečki potiho priizna da su židovskog porijekla (kao da su nakon 20 godina poznanstva sigurni da sam bezopasan).

Piše: ZDENKO SAMARŽIJA (Ljudski.ba)

Melanholični su, sjetni, mirni, miroljubivi, sućutni i ovih dana pomalo uplašeni. Plačljivi.

U našoj kući su se gosti neprestano redali i uvijek bilo "prometno".

Cijenu vreve su glavom plaćali prasići osim kada su dolazila, dva očeva prijatelja i ostajala kod nas tjedan dana.

Svake godine su jedan drugo pričali iste priče. Od riječi do riječi. Baka je tada pekla pure i guske i kuhala gulaš od teletine i divljači.

Hass mi je posvetio puno više vremena od Behma. Štošta mi je bilo zabranjeno. Pred Behmom sam šutio o mojim najvažnijim doživljajima Vukovara i Vinkovaca, koji su za mene imali mističnu snagu.

U Vinkovcima me ugljenom portretirao Vanja Radauš, a na Vučedol na iskapanja vodio njegov nećak čika Stojan.

Znao sam da je Vanja Radaš kipar i u njegov atelje sam ulazo kao u crkvu, a nisam razumio što radi čika Stojan.

Djetetu vrijeme beskrajno sporo protječe i ne sjećam se kada sam saznao da su očevi gosti  Židovi iz Izraela i da su s ocem išli u gimnaziju, studirali i bili cimeri.

Još kasnije sam saznao da su moji "skrivali" Hassa i "njegove", ali o tome nisam smio pitati. A kada sam 2010. godine u Archivumu pročitao da se 10. travnja 1941. u Vukovaru ubila rentgenologinja dr. Lilly Behem, prvi i posljednji puta u životu mi se nešto samo kazalo.

(Zdenko Samaržija, ugledni je profesor filozofije i povijesti te autor više udžbenika za učenike osnovnih i srednjih škola)