Nije mene iz moje zemlje otjerala neimaština. Nije. Navikao sam ja i na malo i na puno. Navikao sam ja i na ništa. Nije me otjeralo ni to što nema posla. Nađe se komad svoje nafake. Nije me otjerala ni ekonomija zavijena u crno. Ni napredak kojeg nema ni na vidiku. Ni bolnice u kojima se još više razboliš ili umreš dok čekaš naručeni termin.

Autor: EMIR KEBA KADRIĆ

Nije me otjerao ni rat sa kojim nas svako malo plaše. Ni ona trojica koja sjede u udobnim foteljama i međusobno se prepucavaju, dok nam mladi odlaze. Nije. Otjerala me nepravda. Ona koju sam gledao svaki dan. Ona koju sam osjećao i na svojim ramenima.

Otjeralo me licemjerje. Lažni osmijesi. Lažne dobre želje. Lažna dobrota. Otjerali me oni koji se kunu u poštenje, a žive od nepoštenja. Koji se zalažu za moral, a plivaju u nemoralu. Koji pričaju jedno, a rade drugo.

Otjerali me oni koji se kunu u Boga, a Boga se ne sjete dok otimaju moje. Tvoje. Naše. Otjerali me oni zbog kojih se u vlastitoj zemlji, u vlastitom gradu osjećam kao stranac. Kao krivac. A nemam krivice. Kao onaj koji nema prava. Nikakva prava. Jer se ne uklapam u kalupe. Kalupe skrojene po njihovoj mjeri. Jer moj karakter ne može progutati sve ono što u njihov tako lako stane.

Otjerali me oni koji se igraju s mojim komadom kruha, kao da mi ga oni iz svojih usta vade i daju. Kao da ne pripada meni.

Otjerali me apeli za pomoć, apeli bolesne djece, mladih ljudi, od kojih jeza prolazi tijelom jer sutra i ja mogu dijeliti njihovu sudbinu.

Nije mene otjerala neimaština. S njom mogu da se borim. S njom mogu da izađem na kraj. Otjerala me nepravda. Nju više nisam mogao da gledam. Nisam mogao da podnesem.

Otjerali me oni koji tjeraju sve nas koji nismo po njihovoj mjeri. Jer im smetamo. Jer im ne trebamo.