Rođenoga Švabu nije dotaknuo pangermanizam već ga je opčinila Strossmayerova ideja sloge južnoslavenskih naroda.
Piše: Zdenko Samaržija
Vatroslav Florschütz, kirurg osječke bolnice, rođen je u Požegi (1879.). Predanost poslu i pacijentu, filantropija i neprestano učenje ubrzo su Florschütza postavili među pojedince koji uređivanjem stručnih časopisa određuju društveni razvoj, publiciranjem znanstvenih monografija i unapređivanjem medicinske tehnike potiču razvoj znanosti. Tako nekako je rečeno na njegovoj sahrani (1967.), no sigurno nije spomenuto da ga od rane mladosti prati poriv za upadanju u nevolje i da je njegov život neprestana borba za obuzdavanje samog sebe, držanja jezika za zubima i šutnja o vlastitim spoznajama jer one ruše autoritete. Nikada se nije svladao. Znao je što ga čeka pa mu sankcije nisu teško pale, a znao je i da mu nema ravna u kirurgiji i da ga trebaju u svakom režimu.
Rođenoga Švabu nije dotaknuo pangermanizam već ga je opčinila Strossmayerova ideja sloge južnoslavenskih naroda. Godine 1912. se dragovoljno priključio ekipama austrijskog Crvenog križa i u školi na Terazijama prilagođenoj hospitalnim potrebama danonoćno je operirao ranjene srpske vojnike u Prvom balkanskom ratu. Čim je počeo Drugi balkanski rat (1913.), organizirao je Hrvatsku misiju i sa suprogom Elizabetom, medicinskom sestrom, ponovno operira u bolnici Crvenoga križa u Beogradu. Istoremeno organizira s Vasom Muačevićem, osječkim veletrgovcem i ujakom Milutina Milankovića, i dr. Jovanom Moačaninom, osječkim psihijatrom, odlazak hrvatskih kirurga i pomoćnog medicinskog osoblja u sanitet Kraljevine Srbije. Kako su mobilizrani umalo svi beogradski liječnici, Florschütz u bolnici otvara ambulantu obiteljske medicine, ali i operira i beogradske civile.
U postoperativnom razdoblju prmijećuje da rane u 36 pacijenata ne zarastaju predviđenom brzinom. Shvatio je kako je pogriješio u nekom dijelu zahvata i Florschütz ih posebnim vagonom prebacuje iz Beograda u Pakrac gdje će ih operirati u boljim uvjetima. Na svim vratima postavili su natpis „Floršicovi Srbi”. Međutim, priliv ranjenika u Beograd se oduljio i nakon primirja i svršetka rata i Florschütz je operirao u Beogradu. U proljeće 1914. godine vraća se u Osijek i petkom navečer putuje u Pakrac da bi subotom i nedjeljom operirao nesretnike. Do lipnja su svi pacijenti operirani i počela je rehabilitacija u obližnjem Lipiku.
Odmah nakon hitca u Sarajevu, sudbina se našalila sa Florschützom. I prije početka Velikog rata imenuju ga šefom austrougarskih kirurških bolnica u Srbiji – uz središnju funkciju organizatora vojnih bolnica, u Beogradu na Terazijama, u istoj onoj zgradi operira sa istim alatkama koje je poklonio Kraljevini Srbiji kada se vraćao u Osijek. Također, vodi i ambulantu za civile, samo sada kao liječnik okupatorske vojske. I okupljaju se oko njega i zdravi i bolesni.
Srpska vojska se povukla preko Albanije i područjem Kraljevine Srbije zavladao je okupacioni režim. Ubrzo su profunkcionirale mnoge civilne službe. Kako su borbe u Srbiji prestale, zajednički njemački i austrougarski Generalštab imenovao je Florschütza glavnim kirurgom na bojišnici u Galiciji. Od 1916. je protomedik cijele Istočne bojišnice, dok je njegov osječki kolega dr. Branko Muačević, sin spomenutoga Vase i bratić Milutina Milankovića, protomedik zajedničke vojske. Florschütz inzistira na sterilizaciji svega što dolazi u dodir s otvorenom ranom, što je mnogima spasilo život.
Florschütz Rahmen, Florschützov okvir, dio je njemačke kirurške terminologije, a označava ekstenzionu aparaturu s utezima za repoziciju koštanih ulomaka pri prijelomu gornjih i donjih ekstremiteta.
Florschütz je doktorirao u Innsbrucku. Između 1908. i 1910. godine je urednik Liječničkog vijesnika. Od siječnja 1911. do 1931. godine radi s prekidima u osječkoj bolnici kao kirurg i rendgenolog. Godine 1911. počeo je zračiti osječke pacijente oboljele od tumora. Godine 1928. obavio je prvu transfuziju krvi u osječkoj bolnici. Objavio je osamdesetak znanstvenih radova iz kirurgije, nekoliko monografija i prvi hrvatski udžbenik iz traumatologije.
Iako na najvišim vojnim funkcijama Florschütz je, prije svega liječnik i humanist i ne pravi razliku među ranjenicima i bolesnima, a svakoga tjedna traži izvještaj iz Pakraca o stanju „Floršicovih Srba”. Zanima ga kako se hrane, dobivaju li slijedovanja duhana, tko je u kojoj fazi rehabilitacije. Nije sumnjao da njegovih 36 Srba netko uznemirava, vrijeđa ili im nanosi zlo. A i zašto bi netko vrijeđao vojnike neprijateljske vojske. Ovi se, pak, osjećaju kao na ljetovanju, koje traje četiri godine: izlaze iz bolnice kada požele, plivaju u bazenima, druže se s domicilnim stanovništvom i odlaze na bogoslužja. Florschütz u pismo redovono stavlja nekoliko novčanica koje bivši ranjenici solidarno dijele i pretvaraju u alkohol.
U listopadu 1918. nastaje kaos. Austro-Ugarska kapitulira i puca po šavovima, u Beograd se vraća vlada Kraljevine Srbije, samo je Florschütz siguran jer je u vremenu ludila bio razborit i u doba ubijanja borio za živote. Generalštab Kraljevine Srbije je shvatio da se 36 vojnih obveznika jednoga sreza nije odazvalo mobilizaciji, a neformalni kanali su javili da su cijeli rat proveli uživajući na neprijateljskom teritoriju. Dezerteri, dakle. Presuda je donesena bez suda i u odsutnosti okrivljenih. Iz Beograda je krenuo vlak s egzekucijskom desetinom. Srećom po oporavljene Srbe, u Pakrac je prvo stigao Florschütz. Zle se vijesti šire munjevitom brzinom i Florschütz je odmah telegramom javio regentu Aleksandru i generalima vojske Kraljevine Srbije koji su cijenili Florschütza. Na vagon je ponovno stavljen natpis „Florschützovi Srbi”.
Nitko ne želi znati što je bilo s njima.
(Kolumnist portala Ljudski.ba, Zdenko Samaržija, ugledni je profesor filozofije i povijesti te autor više udžbenika za učenike osnovnih i srednjih škola)
