Za vrijeme ratova devedesetih godina, ali i za vrijeme svakog drugog rata bilo kada i bilo gdje u svijetu, u rovovima su, uz rijetke časne izuzetke, ginula radnička djeca. Djeca političara, generala, kapitalista, krupnih lopova i profitera, paradirala su u uniformama, s pancirima i pištoljima za pasom, duboko u pozadini.
PIŠE TARIK ĐIKIĆ
Naravno, tu i tamo bi poneki neželjeni sin završio na frontu ali i tu je njegova pozicija bila bolja. Dronovi danas u komade trgaju radničku djecu, ova druga, makar bila i blizu linije, nisu u dometu. Zanimljivo, nekom za mene beskonačno tragikomičnom logikom, radničko dijete smatra da je, valjda zato što ga vodi taj očinski muški poriv da zaštiti svoju porodicu i valjda zato što siromah najviše voli domovinu, njegova dužnost da za sve to skupa umre bez riječi.
Onako kako je sa djecom, tako je i sa narodima.Nas po svoj prilici niko ništa ne pita. Da li će Bosna i Hercegovina ostati u svojim granicama, ne odlučuje ni neki Dodik, ni neki Bakir, a posebno ne neki Ramo ili Nenad. Oni su samo neugodni korisni idioti u rukama svjetske politike.Tu nema prijatelja, tu postoji samo interes, novac iznad svega, vojne baze, koridori, meki trbusi i slično.
Rat traje četiri godine i to je to, nakon toga se svi umore, ovaj u Ukrajini stat će 2025. godine. Nema mirnih promjena granica i rekonstrukcija teritorija ne zato što mi to ne bi htjeli, jer čime bi neko to i spriječio, već zato što se na svakom tom ukrajinskom, balkanskom, baltičkom, bliskoistočnom ili nekom petom polju dešava rasprava između velikih igrača, a mi, kako meni u razgovoru reče jedan mudar sugovornik, samo dijelimo sudbinu malih naroda.
Kusur od 20kf u kupovini od 349,80 maraka, razumijete, nikoga nije stvarno briga hoće li to dobiti nazad.Što se tiče Rusa, Amerikanaca, Francuza, Turaka, Nijemaca, Talijana, Arapa, svi mi možemo da nestanemo. Oni će gledati evropsko prvenstvo i to je to. Hoće li izbiti neki rat u nekom Nagorno Karabahu to nikog nije briga kao što niko ne zna da je tamo potpuno uništen npr. Jedan cijeli grad Aghdam i da u njemu više nema nikog. (Stajalo greskom da je u gradu zivjelo pola miliona ljudi).
Nemojte biti ludi i misliti da je nekoga briga za Banja Luku, Mostar ili Sarajevo, za Brčko, Bijeljinu, Goražde, nemojte misliti da bi se neko iznervirao da Tuzla, Zenica, Međugorje ili Trebinje budu sravnjeni sa zemljom. Okolnosti i interesi velikih sila mijenjaju se prema potrebama i niko tu nije siguran.
Jedino što ima smisla jest pokušati da kao prostor što više izbjegavamo spremnost da budemo topovsko meso. To možda nije dovoljno za cijelo rješenje, ali ne izlagati se batinama može biti pametno i može te sačuvati jedno vrijeme, a možda i potpuno.
Ako potrčite u ruke onome ko hrani lavove sasvim sigurno će vas baciti da vas pojedu.U osnovi ostaje da se nadamo da trenutno nismo zanimljivo i korisno mjesto za sukob, odnosno da smo korisniji kao bure baruta, nego kao eksplozija i ja nakon što sam saslušao neke pametnije ljude vjerujem da je tako, ali dobro bi bilo da počnemo raditi za sebe, a ne za druge.
