Prizivanje rata u BiH dio je višegodišnjeg političkog folklora u BiH. Koreografija od koje njeni autori ne odustaju više nikoga ne zabavlja. Publika je davno počela odlaziti , a sve manji broj onih jkoji uporno aplaudiraju lošem orkestru nisu i nikada neće biti spremni poginuti za svoje ideale. Rata u BiH ne može biti, jer neće imati ko da ratuje.

Piše: BOGDAN BAUK    (za Ljudski.ba)

Dovoljno je vratiti se 10 godina unazad i pročitati intervju bivšeg Visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka kako bi se shvatilko da Bosnom i Hercegovinom konstantno kruži ista politička mantra. Predsjednik SNSD-a tada je kao i sada najavljivao raspad BiH, Hrvati su bili nezadovoljni, Bošnjaci se svađali oko vlasti,umjesto osmorke tada je bila šestorka, a predstavnici međunarodne zajednice nas uvjeravali da je za BiH jedina opcija članstvo u NATO i EU.

 - Raspad se ne može razmatrati, jer on nije opcija. Stoga, nastaviti osporavati suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine gubitak je vremena, za političke lidere i pogotovo za državu. Takve problematične izjave samo dovode u pitanje posvećenost visokih dužnosnika Republike Srpske ustavnom poretku Bosne i Hercegovine, koja je postala članica Ujedinjenih naroda prije 20 godina. Političari bi se trebali koncentrirati na važna pitanja, umjesto da podižu tenzije osporavajući integritet države, istakao je tada Inzko.

Deset godina kasnije samo se promijenio Visoki predstavnik u BiH, jahači apokalipse i dalje su u sedlu, samo su još vaskrsli Zlatko Lagumdžija i Haris Silajdžić kao živi dokazi da mladost u ovoj državi nema perspektive. Kad smo već kod toga teško je ne prisjetiti se ikako je utemeljitelj SDP-a profesor Nijaz Duraković koji nekada nadu vidio u mladim lavoima socijaldemokratije, a sada aktuelnim članovima Predsjedništva BiH Denisu Bećiroviću i Željku Komšiću. Kada su se konačno sastavili u Predsjedništvu BiH nije bio, ai kako stvari stoje, neće biti razloga za euforiju. Duboki jaz između partija koje danas predstavljaju umjesto uzleta ideje građanske BiH otvorio je vrata snažnijem izlivu nacionalizma i novih podjela u BiH. Ljevica nas je počela ubjeđivati koja jea desnica bolja, samo su Dodik i Čović ostali isti.

Prije 14 mjeseci Visoki predstavnik Evropske unije za spoljne poslove i sigurnost Josep Borrel bio je duboko zabrinut zbog tenzija u BiH i apelovao na bosanske lidere da izbjegnu raspad BiH. EU i SAD su tada naciljale Dodika, ali je na kraju pogođen predsjednik SDA Bakir Izetbegović. Opozicija u F BiH opet se pokazala snažnijom od one u RS-u. To je bar do sada samo ojačalo Dodika bez obzira što neki vjeruju da bi njegovu policiju ako bi izašla na entitetsku liniju poskidali kao glinene golubove.

Nova, kako je Dodik i Čović zovu bošnjačka većina, našla se pred zidom ultimatuma iz RS-a i HDZ-ove ambicije da se Izborni zakon prilagodi samo toj političkoj partiji. Bilo kakva pobuna kažnjava se etiketiranjem koalicionih partnera. Tako je ministar sigurnosti BiH Nenand Nešić uz poruku ministru unutrašnjih poslova F BiH Aljoši Čampari  da neće biti mobilizacije sigurnosnih agencija na nivou BiH kolegu iz koalicije nazvao ministrom SDA i delegatom NIP-a, aludirajući da su Bošnjacima samo fotelje važne, što nije daleko od istine.

Već dugo u BiH igrači su isti, samo se uloga mijenja. Niko više ne uživa njihovim koreografijama. BiH ostaje bez stanovništva, svake godine ode jedan veći grad. Ratovati nema ko, jer oni što ostaju nikada nisu bili spremni žrtvovati vlastiti, ili život svoje djece za ideale koje bacaju kao dimnu bombu kako bi pokrili kriminal od kojeg žive kao kraljevi. Zato nije dovoljno "ukloniti" samo Izetbegovića. Da bi ljudi u BiH imali budućnost u prošlost uz njega moraju postati i Dodik, i Čović i sa sobom povesti armiju onih koji su naučili da žive tuđim patnjama.