BiH je historijska činjenica, baš kao što je i čovječanstvo kojega polovina pripada judeo-kršćansko-islamskoj civilizaciji, dijelom čega je i BiH.

Fra Marko Oršolić, franjevac, teolog, politolog i historičar, intelektualac koji iza sebe ima desetljeća angažmana u izazovnim vremenima. Rođen je 1943. u Tolisi kod Orašja, fra Marko je franjevački vječni zavjet položio 1968. godine u Njemačkoj.

Za vrijeme Jugoslavije fra Marko Oršolić, bio je tajnik svećeničkog Udruženja Dobri pastir, kasnije preinačenog u Udruženje katoličkih vjerskih službenika aktivno radeći na usklađivanju staleških i društvenih interesa u socijalističkoj Jugoslaviji, što mu je donijelo epitet “crvenog fratra”. No, njegova misija bila je opće dobro, pa je i prvi svećenik ovjekovječen Šestoaprilskom nagradom Grada Sarajeva za javni doprinos kulturi glavnog grada. Osnivač je Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra “Zajedno”, organizacije koja je stekla međunarodni ugled. Autor je niza knjiga, među kojima se ističu radovi o odnosu religije i politike, te je dobitnik više priznanja za promicanje mira i ljudskih prava.

Na početku razgovora govorio je o tome čime je trenutno preokupiran, jer se rijetko pojavljuje u javnosti.

- Osjećam se zahvalno i ispunjeno jer imam priliku posvetiti se onome što mi je oduvijek bilo važno, za što ranije često nisam imao dovoljno vremena. Molitva i meditacija zauzimaju posebno mjesto u mom životu. Molitva mi pruža duhovnu snagu i povezanost s Bogom, a meditacija mi omogućuje tišinu i unutarnji mir, što su dragocjeni darovi. Osim toga, značajan dio vremena posvećujem čitanju knjiga koje me intelektualno obogaćuju i pomažu mi da uvijek unapređujem razumijevanje naše historije i kulture. Trenutno čitam Tugoslaviju Josipa Pejakovića, njegovo životno i testamentarno djelo koje na poseban način svjedoči o našim prostorima i sudbinama ljudi. Počašćen sam kao čitatelj i knjigom Posljednji Jugosloveni Jovana Vejnovića, koja uvjerljivo prikazuje duh i nostalgiju jednog doba. I, na kraju, ponovno se vraćam djelu Imaginarni Balkan Marije Todorove, koje nudi dubok uvid u percepciju Balkana izvan njegovih granica i sjajan predgovor autorice u prevodu Senade Kreso. I, konačno, čitam djelo bosanskog franjevca Marinka Pejića, Kršćani u zemljama islama, veoma dokumentarno i značajno štivo, a nedavno sam započeo s čitanjem Pisama Tomislava Jakića, rekao je Oršolić, a potom dodao.

- Održavam se u životu zahvaljujući Bogu, a uz podršku fizioterapeuta i, inače, vrsnih doktora, neurologa i kardiologa, kao i franjevačke podrške i podrške ljudi okupljenih oko IMIC-a, izjavio je Oršolić za N1.

Fra Marko Oršolić je govorio i o svom promišljanju o BiH.

- Bosna i Hercegovina će opstati kad ne bude ni Hrvatske ni Srbije, zato što je multietnička i multireligijska, ona je historijska činjenica, baš kao što je i čovječanstvo kojega polovina pripada judeo-kršćansko-islamskoj civilizaciji, dijelom čega je i BiH. Snaga ove zemlja da živi nije pitanje trenutnih političkih okolnosti, već dublje istine o njoj, istine da zajedništvo, ma koliko izazovno ponekada bilo, uvijek pronalazi način da nadvlada podjele i postane primjer nade za budućnost.

Blaise Pascal kaže da u čovjeku čuči pola anđeo, pola đavo; dakle pola šejtan, pola melek. Zato je svaki trenutak važan da se moramo opredijeliti za dobro i tako svaka generacija ljudi – iznova, ispočetka, napomenuo je Oršolić.

Naglasio je kako se njegov svjetonazor temelji na dvije stvari, na kršćanstvu, ali i na dubokoj osjetljivosti prema društvenoj stvarnosti.

- Vjerujem da kršćanstvo, kao i svaka druga religija, ima zadatak poboljšati svijet u kojem živimo. Međutim, isto tako vjerujem da religija ne smije biti normativni okvir u javnome životu, već isključivo inspirativna snaga. Norma, koja vodi društvo, trebaju biti razum i racionalnost; samo kroz njih možemo graditi pravedno i mirno društvo u kojem svi imaju jednaka prava i prilike. Drugim riječima, ni Biblija ni Kur'an kao ni druge svete knjige nisu partijsko-politički, nego vjerski programi, rekao je Oršolić.

Prokomentarisao je i nadimak kojeg su mu dali kritičari "crveni fratar", zbog njegovog odnosa prema bivšoj zajedničkoj državi i sistemu koji je tada vladao.
- Nikada me nisu opterećivale te etikete. Razumijem da su takve kvalifikacije dolazile iz mog intenzivnog dijaloga s marksistima, socijalistima, pa čak i komunistima. Ako me neko naziva “crvenim fratrom”, to je odraz njihove percepcije, a ja nemam razloga protiviti se tome – ispod kože sam sasvim sigurno crven. U bivšem socijalističkom sistemu nisam bio samo lojalan, već sam aktivno doprinosio usklađivanju opće-društvenih sa staleškim interesima, osobito kroz svoju funkciju tajnika svećeničkog udruženja Dobri pastir, izjavio je Oršolić, a potom je prokomentarisao i "etiketu" marsksite koju je dobio od svog prijatelja Predraga Matvejevića.

Marginalizacija religije

- Ja mu nisam odgovarao te 1972. godine, a sada mogu mirne duše reći da sam marksolog jer dvjesta godina poslije Marxovog rođenja – njegova misao ostaje važna za osvjetljavanje političko-ekonomskog trenutka.

Govoreći o bivšoj državi nezaobilazna tema je bio i Josip Broz Tito i njegov odnos prema religiji.

- Tito je, osobito nakon raskida sa Staljinom, pokazivao razumijevanje za vjerska pitanja. Primjer toga je i susret delegacije Provincije Bosne Srebrene s njim u rujnu 1949. godine. Provincijal, rektor Franjevačke bogoslovije i direktor Gimnazije u Visokom izrazili su tada lojalnost zakonitim vlastima te iskazali spremnost sudjelovanja u izgradnji novog društva. Cilj je bio stvaranje okruženja u kojem će svećenici uživati jednaka prava bez privilegija i ispunjavati dužnosti bez diskriminacije, rekao je oršolić, a zatim se osvrnuo i na položaj religije u današnjem društvu.

- Prethodni sistem marginalizirao je religiju, tretirajući je kao formalno slobodnu, ali suštinski podcijenjenu – i to je bila velika pogreška – jer religija sa sobom nosi mnogo humanističkih potencijala. Danas je pak religija suočena s novim izazovima i, baš tako, potrebna je teologija oslobođenja kako bi se dublje razumjela njena uloga u konkretnim društvenim okolnostima. Kao što je rekao nadbiskup Helder Camara: “Kada nahranim siromašne, nazivaju me svecem, a kad im kažem zašto su siromašni, nazivaju me komunistom.” Nažalost, teologija oslobođenja u našem društvu ostaje malo poznata. Umjesto nje, sve više prevladavaju novi karizmatički pokreti u kršćanstvu koji često zanemaruju stvarnost, prevladavaju prakse koje religiju vide samo kao tradiciju ili emociju, a ona je više praktična filozofija življenja. Ravnoteža se ostvaruje onda kada čovjek „razroko“ ne gleda jednim okom prema nebu, a drugim prema zemlji. A pozvani smo na to da stojimo čvrsto na zemlji, da svaki čovjek bude svjestan stvarnosti koja ga okružuje, ali svakako s pogledom usmjerenim prema nebu, naglasio je Oršolić.

Osvrnuo se fra Marko Oršolić i na odnos aktuelnih političara prema religiji, koji religiju koriste za vlastite interese.

- Takvi političari vode društvo u etno-nacionalistički ambis. Ne samo da zloupotrebljavaju vjerske identitete za osobne interese, već ne razumiju suvremene društvene trendove utemeljene na ljudskim pravima. Etnos i nacija proizlaze iz ljudskih prava, a ne obrnuto. Kada se ljudska prava podrede etničkim i nacionalnim interesima, gubi se osnova za moderno i inkluzivno društvo.

Prokomentariso je i aktuelna dešavanja u svijetu, posebno ratove u Ukrajini i na Bliskom istoku.

- Rat u Ukrajini je, prije svega, pitanje karaktera režima u Rusiji i šireg međunarodnog konteksta. Međunarodna zajednica nije odigrala svoju ulogu kako treba, počevši od Budimpeštanskog sporazuma iz 1994., kojim je ukrajinsko nuklearno naoružanje predano Moskvi, s čime su se složile Velika Britanija i SAD. Nedostatak odgovornosti u provedbi sporazuma pokazuje kako se u geopolitičkim igrama ignoriraju i previđaju dugoročne posljedice.

Vatikan već na određen način i čini u nastojanjima da se postigne mir na Bliskom istoku. Papa Franjo kontinuirano zagovara mirno rješavanje sukoba kroz dijalog, osobito međureligijski dijalog. Mir među religijama, judeo-kršćansko-islamski dijalog, ključ je za mir u svijetu, kako je to rekao teolog Hans Küng: Nema mira u svijetu bez mira među religijama. Vatikan, stoga, ima priliku i historijsku odgovornost da promovira dijalog kao sredstvo za pomirenje, zaključio je Oršolić.