Ko gubi – ima pravo da se ljuti, pa i lider SDA – Bakir Izetbegović. Posebno, jer se poraz na izborima dogodio sa malom marginom ukupnih glasova i grupisanjem biračkog tijela u veliku koaliciju opozicije.

Piše: FARUK KAJTAZ (Izascene)

Ali, na stranu sada sve te mane i loše strane interesno uvezane koalicije osam ili ko zna koliko stranaka, koju, prvenstveno, zanima samo vlast. Oni će svoju „hisu“ tek pokusati!

Osnovni problem Bakira Izetbegovića duboko je ukorijenjen u redovima vlastite stranke. U cijelom nizu uzroka, koji su se izdogađali u jednom dužem vremenskom periodu. Cijepanju stranke, lošoj kadrovskoj politici, istragama i sudskim procesima!

Da SDA nije „popucala po šavovima“ slabašna opozicija jedva da bi imala bilo kakvih šansi, ali su upravo šaketanja unutar „najjače bošnjačke stranke“ zapravo omogućila pojavu novih političkih projekata, koji su na kraju presudili.

Mangupi iz vlastitih redova – kako je to nekada davno slikovito pojasnio Vladimir Iljič – Lenjin.

U jednom trenutku SDA je bila zaista moćan politički stroj, pa su i porasli apetiti - u i oko „prvog saffa“. Izetbegović to nije prepoznao kao vrlo važno pitanje za SDA, te je povjerovao da se malim unutarstranačkim čistkama može riješiti neugodnih kontriranja. Precjenio je vlastite snage i potcijenio protivničke, te je povjerovao da će - možda biti glasnog gunđanja, ali ne i nekih većih lomova.

Naravno da se prevario, jer je dojučerašnja ekipa sa sećije odlučila da ide do kraja ne pristajući na poraz i moguću marginalizaciju.

I tako riječ – po riječ, krizu po krizu - od SDA je u raznim dijelovima BiH nastalo više političkih derivata, koji nisu odnijeli sa sobom tako puno glasova, ali su itekako narušili ugled stranke, pa i samog lidera.

U cijelu se priču, naravno, uključila i međunarodna zajednica (posebno Zapad), koja nije baš sa nekim prevelikim odobravanjem posmatrala jasno približavanje SDA turskom predsjedniku Erdoganu.

Za Izetbegovića se tako dogodila „savršena politička oluja“, koja je očekivano završila - izbornim porazom. Tijesnim, ali ipak porazom. Na kraju se samo broje ruke – sve ostalo je nevažno. Pa i naknadna tumačenja i pojašanjenja.

Najgore će biti ukoliko se sadašnja opasna trvenja pretvore u modus operandi bošnjačke i probosanske političke opcije pro futuro, a za što itekako ima kapaciteta. Jasno je k'o dan, da „političko Sarajevo“ treba potpuno novi narativ i model djelovanja, ali kako do njega doći? Kako uspostaviti taj najmanji zajednički sadržalac među posvađanim političarima željnim vlasti i moći?

Dojučerašnim „jaranima“, koji samo gledaju kako da jedan drugom podapnu! Jedni se drugima „napiju krvi“!

Kako sada stvari stoje – vrlo teško. Cijela stvar je pukla na pola i to je i logički i praktički gledano – najgora moguća opcija, jer će obje gotovo podjednako jake struje samo nastaviti sa pokušajima „ovladavanja“. A to zna biti jako bolno...

U ovakvim prijelomnim vremenima – najvažnijim od vremena rata i agresije - najbitniji su veliki politički kompromisi zarad „viših ciljeva“.

Ne onih imaginarnih iz nacionalnih mitova i legendi, već samog pragmatičnog opstanka države, za čije je opstanak previše ljudi platilo glavom da bi sada, nakon svega – Bosna opet šaptom pala!