“Nekada sam u rano jutro, sam, prije svih drugih gostiju, u piceriji Maestro, na istom mjestu gdje se sada nalazi Coffee Station, pio duge jutarnje kafe. Sjedio i gledao van, bez riječi, uz gusti, nikada prežaljeni dim cigarete. Nikuda nisam želio ići. Bio sam sretan, a zlo još nije bilo raširilo krila. Tu sam trebao stati, ne ići dalje.

Piše: TARIK ĐIKIĆ

Sada sam u debelim četrdesetim i ne moram kao Borhes ući u osamdesete da bih mogao reći kako sam uludo potrošio dobar dio života. Uzeli su mi, gurnuvši me u taj besmisleni rat, najbolje godine, ali zašto sam im, pobogu, svojom voljom dao zadnjih četvrt stoljeća?

Čemu sam se nadao? Zašto sam sam sebe pokopao?Kada bih, kao što o tom i Borhes govori, ponovo živio, više bih pazio šta radim, ne bih bio bolji, bio bih nevidljiviji.Na kraju svakako neće ostati ništa, čak ni ime da se pamti, ništa. A i da ostane, kakvu ću korist imati od toga?

Još će se koju godinu poneko, kad dođe godišnjica odlaska, sjetiti mog lika, možda neko malo duže upamti kakvu šalu, a potom ću, zauvijek, nestati u vremenu. Nestaće i meso i kosti i riječ i djelo. Velika će ovozemaljska sudnica za mojim leđima jednom i za sva vremena zatvoriti svoja debela vrata.Toliko sam trčao i želio stvoriti, biti bolji, toliko sam se borio da stignem savršenu sliku sebe da sam u tom silnom trčanju pobjegao od vlastite sreće.

Htio sam postići, pokazati, dokazati, biti.Govorio sam sebi u njedra u dugim hodnicima vremena, dok su mi koraci zvonko odjekivali pod visokim stropom, nosio sam torbe pune besmislica, žurio nekud. Htio biti nešto.

Suviše rijetko sam se smijao, premalo grlio djecu, premalo ljubio, previše strog bio, popuštao kad ne treba, strahovao nad pogrešnim stvarima, premalo sam u travi sjedio i šumu puštao da mi miluje lice. Premalo sam rijeke obilazio i u morima sapirao bol. Premalo.

Da mogu da se vratim, da nanovo počnem, učinio bih sve da postanem ništa. Utopio bih se u moru potpune slobode. Bio bih, ko’ što Borhes kaže, gluplji nego što jesam.Vodio bih druge bitke i ne bih se dao upetljati u ove koje vodim danas .Uživao bih u prostom životu, ne bih čitao novine, ne bih žurio na posao, više bih dugih kafa na onom istom mjestu ispijao u rano jutro dok ledeni vjetar šiba koritom Miljacke. Više bih se radovao.

Ne bih dao da me uvrijedi plakat na kojem stoji, “koliko ste jaki na njemačkom jeziku”, slova kojim se život izruguje sa nama koji smo ostali i imali nadu.Slab sam, slab sam na svakom jeziku ali ko zna, možda još bude vremena. Možda još bude vremena da manje trčim i budem, a više gledam i živim.”