Nakon što je objelodanjeno da nekada najbolja bosanskohercegovačka plivačica Amina Kajtaz na Evropskom prvenstvu u plivanju koje se održava u Rimu nastupa za reprezentaciju susjedne Hrvatske, brojni građani i grupe na Facebooku objavili su nedopustive statuse u kojima Aminu nazivaju izdajicom. Referirajući se na njenu sugrađanku, najuspješniju bh. plivačicu, Lanu Pudar, Kajtaz su optužili da se odrekla BiH, te da treba da je bude stid svoje sugrađanke Lane.
Piše: Slađan Tomić: (Buka)
Vrli su građani požurili da osude, demoniziraju i skoro pa dehumanizuju sportistkinju koja je iskoristila pravo izbora. Izbor doduše nije ni težak, jer su (ne)uslovi za sportiste/kinje u BiH neizdrživi.
Sjetimo se da ni Lana ni Amina u svom gradu nemaju adekvatan bazen za treniranje, sjetimo se da su košarkašice nakon istorijskog petog mjesta na Eurobasketu odbile javni doček uz poruku koja bi postidila svakog poštenog političara. Naravno, nikoga nije bilo stid.
“Bile smo zapanjene količinom čestitki političara s najviših nivoa vlasti, a koji prethodno nisu izdvojili ni pfeninga za naše pripreme. Da ne govorimo kako takođe od njih nismo dobile bilo kakvu nagradu za plasman na Eurobasket, kao ni za ulazak među najboljih osam ekipa Evrope. Raznih obećanja i inicijativa je bilo, ali očito je tek riječ o jeftinom populizmu, jer nikad nisu realizovana. Bez obzira koje bilo opravdanje za takav maćehinski tretman reprezentacije, nije u redu da političke poene na našem uspjehu grabe oni koji do jučer nisu htjeli ni da nas pogledaju”, poručile su tada košarkašice Facebook statusom.
Taj maćehinski odnos je nastavljen. Umjesto nagrade nakon ovog uspjeha koji ih je plasirao na Svjetsko prvenstvo, od države su dobile zatvorena vrata. Tako je DRŽAVA BiH ove godine potpuno ignorisala njihov uspjeh, pa bh. košarkašice nisu imale ni za hotelski smještaj, ni za avionske karte. Reagovao je Kanton Sarajevo, toliko omražen od Stranke demokratske akcije (SDA), koja godinama vodi pogubnu državnu politiku u zagrljaju sa Savezom nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ), koji je interventno doznačio 150.000KM državnoj reprezentaciji.
Sramota za državne ministre i zastupnike vladajuće koalicije, ali su odavno imuni na takvu sramotu.
Da Kajtaz, košarkašice i svi ostali, politički neaktivni sportisti nemaju uslove za treniranje, napredovanje, putovanje i slično, za BUKU su potvrdili vrhunski sportisti.
Najbolja bh. teniserka Dea Herdželaš za BUKU kaže da nije upoznata sa detaljima hajke na Aminu Kajtaz, ali je sigurna da nije otišla u gore uslove nego što je imala do sada.
“Mnogo naših sportista je odabralo druge zemlje za svoje nastupe i ne vidim zašto bi se dizala hajka na Aminu, koja je, sigurna sam, vrhunski profesionalac i želi da bude još bolja na svjetskoj sceni. Ako ona vjeruje da će joj ovaj potez pomoći, ima moju podršku”, rekla je za BUKU najbolja bh. teniserka.
Aminin odlazak, ali i mnogih drugih, za našu sagovornicu nije hir, već potreba.
“S druge strane, ja vjerujem da prava krivica za odlazak naših sportista, ali i građana, generalno leži u političkim strukturama naše zemlje, za koje sport apsolutno nije prioritet. Svi rezultati koje imamo u zadnje vrijeme plod su individualnog rada naših sportista, bez ikakve ili uz minimalnu podršku države, tako da mislim da tu leže pravi krivci”, dodaje Herdželaš.
I sama je, odrastajući kao sportistkinja, od države uglavnom dobijala mrvice ili ni to.
“Tako da su glavni teret troškova morali da podnesu moji roditelji i njima sam dužna za sve svoje uspjehe. Znači, neka svako malo više gleda svoja posla i nek puste Aminu da radi kako misli da je najbolje za nju, a ujedno pozivam i političare da ulažu više novca u obrazovanje, kulturu i sport, jer ako to ne urade, odlaziće i mnogi drugi perspektivni sportisti, ali i drugi talentovani pojedinci”, poručuje naša najbolja teniserka.
I predstavnik Bosne i Hercegovine na Zimskim olimpijskim igrama Strahinja Erić je na svojoj koži osjetio nebrigu države za vrhunske sportiste. Potez Amine Kajtaz podržava u potpunosti. Za BUKU kaže da su u svijetu sporta ovakvi potezi uobičajeni i normalni.
“I posebno u državama koje su slabe i ne nude nikakve uslove. Ljudi koji osuđuju ovakav postupak su isti ljudi koji i za svaki “loš rezultat” imaju kojekakve komentare, a niko se ne zapita šta je to dato sportistima i za takav rezultat”, kaže Erić za BUKU.
Kaže da je najbolji opis stanja uslova u kojima treniraju bh. sportisti dao jedan građanin u komentaru na društvenim mrežama, u objavi koja je kritikovala loš rezultat jednog bh. plivača: “Koliko se ulaže u sport, dobro da se nije udavio”, sjeća se Erić, uz žal što su uslovi toliko loši da se o njima najbolje govori ismijavanjem.
“To jeste smiješno, ali kada se bolje razmisli, to je žalosno”, kaže Erić.
Svakom sportisti koji ima priliku da ode gdje je bolje, to i preporučuje.
“Neka se ni ne okreće. Lažni patriotizam nam ništa dobro nije donio”, savjetuje Erić.
U komentaru za BUKU svjetski prvak u kikboksu Edin Vučelj kaže da je ono što ljudi znaju o problemima sportista samo kap u moru onog što trpi taj sportista u sebi.
“Neke to gura kroz inat i prkos, nekima stvara takav pritisak da ništa ne mogu osvojiti ili je ta karijera kratkog maha. Neki se ipak odluče da misle izvan kutije. Podrška sportu u BiH napokon zaista mora proći kroz sistem napravljen po osnovu ličnih iskustava sportaša i njihovom direktnom ugradnjom u sistem”, kaže Vučelj.
Ne pokušavajući da razumije problem sportista u BiH i posljedice maćehinskog odnosa države prema njima, javnost najviše uživa u osudi. Jer, ko bi se trudio da razumije i prstom uperi u one koji tjeraju na odlazak, a ne u one koji su otišli. Doduše, omraženi emigranti iz BiH su dragi političarima samo u predizborno vrijeme kad ih se poziva da glasaju putem pošte ili u konzularnim predstavništvima.
