Susret dva druga Dejana Kobasa iz Banja Luke i Dejana Inđića iz Prijedora koji već neko vrijeme živi u inostranstvu bio je sudbonosan za mladića kojeg su spaili iz hladne Sane.

Na pitanje da li su uopšte razmišljali treba li pomoći u toj situaciji, uglas odgovaraju da se sve desilo u trenutku i da nije bilo previše razmišljanja, kao i da bi sve učinili opet.

“Vidjeli smo da je u blizini mjesta događaja bilo još nekih ljudi i da nisu reagovali osim što su pozvali hitnu i policiju. Hvala im i na tome, nas dvojcia bi opet uskočili u vodu bez obzira na to kakve su okolnosti”, kažu sagovornici.

Dodaju da su tek nakon odlaska svojim kućama i razgovora sa najbližima shvatili šta se desilo i da su zajedno spasili jedan mladi život.

“To veče me kontaktirao brat od momka koji je skočio u Sanu i zahvalio se u ime cijele porodice. Nadam se da će s njim sve biti u redu i da će uspjeti prebroditi ovaj težak period. Ne znam zašto se sve desilo ali sam siguran da se problemi koji ga muče sigurno mogu riješiti na mnogo bolji način”, kaže Dejan.

Prijedorčani Dejan Inđić i Saša Kobas poznaju se duže od 10 godina.Slučajnost, sudbina ili nešto treće htjeli su da se proteklog ponedjeljka obojica zadese u Prijedoru, istovremeno. 

Da se nađu u pravo vrijeme, na pravom mjestu, na obali Sane da spase život svog mladog dvadesettrogodišnjeg sugrađanina koji je skočio u rijeku.

“Došao sam par dana kući da obiđem trudnu suprugu i dijete. Već neko vrijeme dogovarao sam se sa Sašom da se nađemo, popijemo kafu i popričamo. Potrefilo se da je bio u Prijedoru par dana da obiđe porodicu. Čuli smo se a potom i sreli u centru grada”, počinje priču nekadašnji golman Rudar-Prijedora, Omarske, Borca iz Kozarske Dubice…

“Pao je dogovor da odemo na kolač u jedan ugostiteljski objekat uz obalu Sane. Dejo je htio da odemo automobilom, ja sam ga nagovorio da krenemo pješke. Nismo ni znali da će nam to promijeniti život”, nadovezuje se Saša, poznati DJ Koby koji je rado viđen gost u mnogim diskotekama i kafićima, a u slobodno vrijeme igra fudbal u banjalučkom drugoligašu “Naprijedu”.

Krenuvši daljim putem stigli su oko 14.30 časova na obalu Sane iza hotela “Prijedor” kod splava.

"Komentarisali smo sadašnji izgled, njegovu oronulost ali i činjenicu da je pomjeren malo nizvodno. Čučnuo sam da vidim nešto sa strane i u tom trenutku sam vidio da je nešto “bućnulo” u vodu sa pješačkog mosta koji vodi na drugu obalu. U tom trenutku Sale je povikao “eno ga skoči čovjek”. Pogledali smo se na trenutak a potom potrčali prema mostiću”, kaže Inđić.

Dodaje da su prelazeći mostić na njemu ugledali bicikl naslonjen na ogradu.

“Još dok smo pretrčavali most povikao sam prema mladiću u rijeci “znaš li da plivaš, znaš li da plivaš”. Pošto smo već stigli na lijevu obalu kretali smo se maltene uporedo s njim i dozivali ga. Neko vrijeme je mlatarao rukama a potom krenuo da tone i samo je uspio da kaže “upomoć” nekoliko puta”, priča Kobas.

S obzirom da su već postali svjesni da je vrag odnio šalu i da se momak utapa, njih dvojica su na kraju teniskih terena već odlučili da uskoče u Sanu i da ga pokušaju spasiti.

“Nije bilo puno razmišljanja. Mislim da smo u par sekundi skinuli odjeću i obuću i krenuli da ulazimo u vodu. Obala je na tom mjestu puna trave i nekog sitnog rastinja ali u naletu adrenalina nismo ni mislili o tome. Obojica smo uletjeli unutra i zaplivali kako bi što prije stigli i spasili momka. Mislim da smo ga obojica ščepali za duks i kapuljaču izvlačeći mu glavu iznad vode”, priča Dejan u jednom dahu.

“S obzirom da sam prije završio kurs za spasioca i radio na nekoliko bazena, znam kako se postupa u ovakvim situacijama. Mladić je već bio sav modar, držali smo mu glavu van vode ali nam je zbog njegove natopljene odjeće posao bio otežan. Već u vodi gledao sam da mu otvorim usta kako bi iz sebe izbacio nagutanu vodu i došao sebi. Na svu sreću uspjeli smo u tome”, kaže Saša.

Nakon što su uspjeli doći do nesretnog mladića i učinili prvi korak da ga spasu, trebalo je izaći iz hladne Sane što prije.

“Još dok smo bili u vodi shvatili smo da neko trči preko mosta na ovu stranu obale da nam pomogne. S obzirom da je na tom mjestu rijeka duboka i da nismo mogli stati na dno, i da ga tu zbog rastinja nismo mogli izvući na obalu morali smo s njim otplivati nizvodno. Tek smo poslije mosta uspjeli naći mjesto pored šiblja gdje smo ga uspjeli izvući na sigurno”, dodaje Inđić.

Njegov prijatelj kaže da je tada mladić već pomalo došao sebi, ali im nije bilo lako da ga izvuku na obalu.

“U tim trenucima na obalu su stigla dva policajca i radnici hitne pomoći pa su ga oni preuzeli. Nas dvojicu su ogrnuli nekim ćebetom i tek tada smo počeli da razmišljamo kako je hladno i šta se upravo desilo. Počeli smo da se smijemo, ne znam samo da li od sreće ili od muke”, priča Kobas.

Inače, obojica su tokom akcije spašavanja zadobili ogrebotine i poderotine od trave i šiblja u vodi i na obali Sane, ali to im sada najmanje smeta.

Na pitanje da li su uopšte razmišljali treba li pomoći u toj situaciji, uglas odgovaraju da se sve desilo u trenutku i da nije bilo previše razmišljanja, kao i da bi sve učinili opet.