Ukoliko svaki dan gledate informativne emisije i opterećeni ste društveno-političkom zbiljom u Bosni i Hercegovini, ne čudi što počesto imate dojam kako se Bosna i Hercegovina i njezin jedinstveni šarm cijeni svugdje više nego u BiH.

Piše: HRVOJE KOVAČ (Ljudski.ba)

Reporteri portala Ljudski.ba svjedoče tome i boravkom u Sloveniji, na samoj granici s Italijom. U Portorožu nas je, pored osoblja u restoranima, među kojima su i raspoloženi Bosanci i Hercegovci, na glavnom trgu ispred hotela Palace dočekala fontana-spomenik.

Na središnjem trgu stoji spomenik – fontana u obliki kompasa, djelo piranskega kipara Janeza Lenassija. Posvećen je palim borcima prekomorskih brigada Drugog svjetskog rata. Na prvoj od šest ploča velikim slovima ispisano je Glamoč!

Slovenci su i danas ponosni na antifašističko naslijeđe, a to dokazuju i očuvani spomenici posvećeni herojima palim za slobodu u Drugom svjetskom ratu.

Pet kilometara dalje, a 660 kilometara od Sarajeva - novo iznenađenje.

Jedno obiteljsko putovanje pretvorilo se u želju da ne treba ići na put od nekoliko sati iz Slovenije, kako bi se barem na trenutak osjećali kao da ste u Sarajevu. Putovanje do ćevabdžinice Sarajevo 84 u Ljubljani počelo je izletom u Sarajevo. Zima, Bjelašnica i unutrašnjost sarajevskih kafića, barova i klubova ostavili su trag blagostanja. Onda se dogodio povratak kući i nedostatak tog osjećaja. Polako su se počele rađati ideje da se neki duh u boci vrati kući u Ljubljanu. Ali ne današnji duh Sarajeva, nego priča o Olimpijadi.

Jer Sarajevo je olimpijski grad. Godina 1984., socijalistički grad domaćin kapitalističke Olimpijade, mjesto na kojem su se spojila dva svijeta. „Nije bilo tehnike, ali je bila duša.“ Zbog te duše, koja je bila prisutna na 14. Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu, odlučeno je da se to razdoblje vrati kući. Prije svega, tražilo se mjesto sa sadržajem koji će privući, gdje će se dobro osjećati svaki ljubitelj sporta, nostalgičar ili jugo rocker, a ubrzo je postalo jasno da će to mjesto biti pojačano ćevapčićima.

Uslijedila je potraga za fotografijama, predmetima koji bi dočarali duh Jugoslavije i Sarajeva, one dobre, nostalgične Jugoslavije bez nacionalizma, bez velikih priča, osim one velike priče o prašnjavoj nostalgiji za Fićama, Zastavom, starim filmovima, reklamama, novac i, naravno, glazba bivše Jugoslavije. Predmeti su se tražili po tavanima, skladištima, a ne manje važno, vlasnik se vratio u Sarajevo.

U Sarajevu je vlasnik, inače Slovenac s austrijskim korijenima, istraživao arhivu lista Oslobođenje iz kojeg su mu omogućili kopiranje članaka koji su se odnosili na veljaču 1984.

Na zidovima su se ukazale fotografije Jure Franka i priče o njegovoj srebrnoj medalji…

Nakon Ljubljane, objekat je otvoren i na samoj granici s Italijom, u pitoresknom ribarskom ali mjestu visoke kuture Piranu, koje je osim po svojoj ljepoti i jeftinoj i ukusnoj hrani, u odnosu na ostatak Slovenije, poznat i po političkim trzavicama između Slovenije i Hrvatske, zbog pristupa otvorenome moru. Ali i ta se politička trakavica pokazala besmislenom nakon ulaska Hrvatske u EU.

U piranskoj ćevabdžinici redovi. Čeka se na ulazak u objekat kao da smo ispred ćevabdžinice Željo usred sezone. Gosti pristižu sa svih strana, iznad šanka navijački šalovi Želje i Sarajeva, konobarica nam se oduševljeno osmjehuje kada je čula da stižemo iz Sarajeva. Vlasnik trenutno nije u Piranu, ali to nas nije omelo da od ljubaznog osoblja izvučemo poneki podatak o objektu.

Nakon prave bosanske gozbe, jer u Sarajevu 84 ne služe samo ćevape, u ponudi je i bosanski lonac, sarma, pita, a na kraju i balava, imate priliku izgubiti nagomilane kalorije.

Naime, u Piran ne možete automobilom. Na ulasku u grad dočekat će vas parking na kojem ostavljate vozilo, a do 1,5 kilometara udaljenog gradića na samoj granici s Italijom možete pješice, ili pak besplatnim autobusom, no mi preporučujemo ovu prvu varijantu, kako bi nakon obilnog i ukusnog obroka izgubili koju kaloriju…