U sumrak još jednog izborog rašomona, tamo gdje se sudaraju separatističke najave i rijetke ideje o zajedništvu i slozi, običan čovjek suočen je s raznim neodumicama, a jedna od najvećih glasi – Kome vjerovati!?
Piše: HRVOJE KOVAČ
I zbilja, kome vjerovati na političkoj sceni u Bosni i Hercegovini. Miloradu Dodiku, separatisti u najavi, ruskom igraču i čovjeku koji se odavno nalazi na raznoraznim crnim i crvenim listama, Draganu Čoviću, samodopadnom sujetnom političaru koji je sam sebe pobijedio na izborima prije četiri godine kada je nepromišljenom retorikom okrenuo Bošnjake protiv sebe, a na ovim izborima u strahu od poraza isturio Borjanu Krišto!? Željku Komšiću, političaru koji snažno zagovara građansku državu, ali ne vidi „svoje“ Hrvate, pa su ga u Hercegovini proglasili nepoželjim. Bakiru Izetbegoviću, kojeg je udružena opozicija uz veliku pomoć supruge Sebije pobijedila na izborima!?
Ili pak takozvanoj opoziciji u RS-u, možda? Tko su glasači Nenada Stevandića, poznatog banjalučkog doktora kojeg su Bošnjaci i Hrvati upamtili iz rata po crvenom kombiju koji je ordinirao gradom. Jeleni Trivić, možda? Političarki za koju je Draža Mihailović heroj, četnički koljači patriotski pokret!?
Mlađahnom Drašku Stanivukoviću, možda, političaru koji se ponosno fotografira sa sljedbenicima „heroja“ s kokardama!? O Nenadu Nešiću i trećem putu sa sabljom, da ne govorimo…
Mislite li da je zbilja moguće imati funkcionalnu državu s ovim političarima?
Naravno, da je to nemoguća misija.
Rezultat ovakvih politika u posljednjih 30 godina su masovna iseljavanja, kolaps ekonomije, zdravstvo i školstvo na koljenima, nebriga za vlastiti narod. Jedan od fenomena je i nevjerojatna indolentnost građana u BiH koji, zamislite, nemaju potrebu ni za kakvom vrstom otpora prema najvišim cijenama mesa, mlijeka, goriva u regionu…
Iako ne postoji čarobni štapić, stvari se ipak mogu popraviti. No, prvo moramo imati državu, a danas je ona podijeljena između etnonacionalista, teritorij je omeđen imaginarnim granicama i rejonima u koje čak ni kriminalci iz drugih kantona ne zalaze.
Čak je i SDP BiH, najveća opoziciona stranka koja bi trebala ujedinjavati građane svih nacija u jedinstveni multinacionalni projekt, na ovim izborima doživjela veliki pad. Kako vjerovati stranci koja baštini sve vrednote zajedništva a već godinama se pretvara u jednonacionalu – Bošnjačku straku, tu i tamo „prošaranu“ s ponekim Hrvatom ili Srbinom, a o ostalima da ne govorimo!?
Da građani ne vjeruju politici lidera koji sebe stavljaju na kompezacijsku listu kako bi nastavili voditi politike manjeg otpora, svjedoči slučaj lidera SDP-a BiH Nermina Nikšića. No, usprkos porazu na izborima, Nikšić ne planira podnijeti ostavku. Također, na izborima poražen je i projekt Mirsada Hadžikadića, ali ni on ne vidi razlog za stavljanje mandata na raspolaganje.
Na koncu se zapitajmo, tko su pobjednici ovih izbora?
I tu dolazimo do optimistične priče u Bosni i Hercegovini.
Pobjednik izbora je Pokret za Državu, s potvrđenih 5 mandata u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Pobjednici su Vojin Mijatović, Saša Grbić, Aleksandar Vuković, ljudi koji su ideju o Bosni i Hercegovini kao zajedničkoj državi Srba, Bošnjaka, Hrvata i ostalih, nakon 12 godina uveli u NSRS. Usprkos raznoraznim podmetanjima i opstrukcijama iz vlastitih redova u Sarajevu, ti su ljudi napavili čudo u bh. entitetu Republika Srpska. Znamo li da je to bio jedini politički subjekt na proteklim izborima koji nije imao novac za predizborne spotove, jumbo plakate, pa čak ni reklamne upaljače, onda je njihov uspjeh još i veći.
A to je tek početak, jer ukoliko nastave istim putem, za dvije godine na lokalnim izborima tek će se dogoditi čudo. Jer, mladi lavovi SDP-a poput Armina, Andreje, Kenana i Vedrana tek stižu…
