Čitam medije i opet vidim samo selektivnu kritiku pojedinih stranačkih lidera. Po navici čini se da je popularno jedino kritikovati ptredsjednika SDA bakira Izetbegovića. Po navici pristrasna analitičarka Ivana Marić se čudi što nakon debakla na izborima Izetbegović ne podnese ostavku. Da budemo načisto, trebao bi, ali i svi ostali lideri stranaka koji nemaju podršku građana.

Piše: BOGDAN BAUK

Tačno je da je Izetbegović na izborima kao politička figura potučen do nogu. Glasači su rekli da nemaju povjerenje u njega, s tim da se to ne može reći za SDA. Da su u BiH razvijeni demokratski standardi i moral kod političara Izetbegović ne bi tražio opravdanja, podnio bi ostavku i prepustio vođenje stranke nekome drugom.

S Ivanom Marić se možemo složiti kako je u SDA malo onih koji djeluju sposobni, a posebno spremni za to. Svojom politikom Izetbegović jeste otjerao mnoge ugledne članove SDA, ali to nije opravdanje za one koje su ostali da pokažu liderski i državnički kapacitet.

Interesantno je da Marić i njoj slični analitičari imaju dvostruke aršine u političkoj kritici. Dok Izetbegović dijelom ima opravdanje u rezultatima stranke pod njegovim vodstvom, oni koji nemaju ni to također ne podnose ostavke. Bez obzira na tvrdnje predsjednika Nermina Nikšića kako njemu nije bio važan njegov mandat rezultati govore da kao političar nema povjerenje birača. Ovog puta Nikšić neće u Parlament ni preko kompenzacije što je porazno za predsjednika jedne partije.

Pokušaj da se rezultat ostvaren u Sarajevu prikaže kao pobjeda SDP-a je klasična manipulacija kojom se skriva činjenica da ova stranka pod vodstvom Nikšića ima pad povjerenja, a eklatantan primjer je Tuzlanski kanton. Srce socijaldemokratije je pozelenilo, a stranačkom rukovodstvu SDP-a u tom kantonu ne pada na pamet da prizna odgovornost za katastrofalno loš rezultat koji je posljedica lošeg vođenja vlasti u kojoj su ipak bile i stranke koje imaju ljude na crnoj američkoj listi. Ako se analiziraju rezultati vidi se da SDP ima pad povjerenja i u većini ostalih kantona i blagi rast u Sarajevu.

Niko ne traži ni ostavke Borjane Krišto i Dragana Čovića iako gubitak glasova ima i politika HDZ-a. Jeste ona dominantna među hrvatskim narodom, ali ona ne predstavlja ni trećinu Hrvata koji žive u BiH.

Ostavku na mjesto predsjednika stranke nije ponudio ni Mirsad Hadžikadić čija je Platforma za progres, kao i on lično doživjela potpuni debakl. Od njega niko ne traži ni odgovornost što je zajedno sa Lagumdžijinim potrčcima u RS oduzeo jedan mandat Pokretu za Državu i doveo u pitanje zaštitu vitalnog nacionalnog interesa Bošnjaka. 

Niko ne spominje Fahrudina Radončića koji je očigledno pogriješio što nije istrajao na vlastitoj odluci da na vrijeme napusti kormilo broda koji tone. Njegov autoritet i harizma više nisu bili dovoljni da stranka opstane. SBB je jedan od najvećih gubitnika ovih izbora.

Kada se analizira politička scena i utvrđuje odgovornost pojedinaca treba biti objektivan i nepristrasan. Jednako loših kao Bakir Izetbegoović ima u svim strankama.