„Politika je kurva, izvin`te me što psujem“, da parafraziram čuvenog Đorđa Balaševića.

Piše: HRVOJE KOVAČ (Ljudski.ba)

Pjevali smo skupa s Balaševićem. Riječ "pjevali" čisti je aorist – prošlo svršeno vrijeme.

Baš kao i politika pojedinih političara s Balkana, posebice ona koju posljednjih nekoliko godina vodi predsjednik susjedne nam Republike Hrvatske Zoran Milanović.

Kurva se Milanović već dugo, kurva se i ne posustaje.

Bivši premijer Hrvatske, bivši čelnik SDP-a, bivši socijaldemokrat, bivši ljevičar…, prešao je dug put u kratko vrijeme.

Grlio se Milanović sa Zlatkom Lagumdžijom i Željkom Komšićem, tadašnjom perjanicom SDP-a, dolazio na predizborne skupove, rigao vatru na mrski mu HDZ i etnonacionaliste u Zapadnoj Hercegovini.

No, bila su to neka druga vremena, vremena u kojima je Milanović trpio uvrede i politička „kamenovanja“ iz Zapadne Hercegovine.

U to vrijeme bio bi idealan glavni negativac u filmu „Čović ga nije volio“.

No, tada ga je volio Komšić, a i „profa“ mu je laskao i tapšao ga po ramenu, jer Zoki je tad bio svjetlo na kraju tunela, mračnog i dugačkog tunela tuđmanovske zaostavštine.

A, onda je uslijedio zaokret za 180 stupnjeva, Izbor Komšića u Predsjedništvo BiH teško je pao HDZ-u u Hrvatskoj, tadašnja predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, nešto kasnije od strane Majki Srebrenice nazvana „Kraljicom Balkana“, prva je bacila kamen prema Sarajevu.

Kolinda u vrijeme Komšićevog drugog mandata nikada nije došla u službeni posjet Sarajevu upravo zbog toga što bi je tamo dočekao „mrski“ Komšić, a dolazak u Titovu 16 izbjegavali su i ostali visoki dužnosnici hrvatske vlade.

Istu je praksu nastavio i novi predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, na oduševljenje onih koji su ga u Čovićevim redovima do jučer pljuvali i vrijeđali.

Ne smeta više nikomu što službeni Zagreb ne priznaje volju građana u BiH. Ne smeta više nikomu ni što predsjednik Hrvatske službeno i privatno sjedi sa Miloradom Dodikom, čovjekom s američke crne liste, sve češće negira genocid u Srebrenici, staje na stranu agresorske politike Vladimira Putina i secesionističke politike rigidnog premijera Mađarske Viktora Orbana.

Danas su Milanović i Čović na istoj strani, uz njih koegzistira i Dodik čiji prijatelj Orban salutira sa strane, dok svi skupa pušu u Putinovu tikvu.

Kada još na sve ovo dodamo i Aleksandra Vučića i oživljavanje Velike Srbije kroz projekt „srpski svet“, dobijemo zagrebačko-beogradsku mućkalicu.

Danas svi govore o najgorim odnosima Bosne i Hercegovine i Hrvatske, nekoć ratnih saveznika, a nitko da kaže tko je glavni krivac i uzročnik problema.

Odnosi Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske nisu loši nego katastrofalni.

Hrvatska ne priznaje jednog od tri člana Predsjedništva BiH, što je diplomatski skandal neviđen u Europi u posljednjih 30 godina.

Institucionalni odnosi između BiH i Hrvatske doista na najnižoj točki, neprimjerenom retorikom unosi se nemir čak i u odnosima između predstavnika institucija, ali i onih koji se predstavljaju kao predstavnici naroda.

Milanović je nedavno bio u Hercegovini, odlikovao branitelje HVO-a i ponovno zbog Komšića zaobišao službeno Sarajevo, a ne tako davno govorio je Čoviću da je njegov glavni grad Sarajevo a ne Zagreb i da svoje probleme rješava u svojoj državi.

Političari na Balkanu mijenjaju mišljenja i uvjerenja kao čarape.

Do jučer je Milanović podržavao Komšića i Lagumdžiju, a danas stoji uz Čovića i Dodika, a sutra tko zna tko je na redu.

I nije nama kriv ni Milanović, ni Čović,  ni Dodik, Vučić… - krivi smo mi, što bi rekao čuveni Balašević…