Napoleon je epska povijesna drama iz 2023. koju je režirao i producirao Ridley Scott, a napisao David Scarpa. Temeljen na priči o Napoleonu Bonaparteu, prikazujući uspon francuskog vođe na vlast kao i njegov odnos s caricom Joséphine, u filmu glume Joaquin Phoenix kao Napoleon i Vanessa Kirby kao Joséphine.Prve dojmove nakon odgledanog filma za Ljudski.ba otkrio je profesor Zdenko Samaržija.
Piše: ZDENKO SAMARŽIJA (Ljudski.ba)
"Kada je ptici u lošoj formi drug, tada ni ona ne leti na jug" - nije čuo Ridley Scott i snimio Napoleona, što mu nije tebalo u životu. Scott je bio najbolji režiser jer je okupio bolje od sebe, Branka Lustiga, a Lustig se družio samo boljima od sebe i vodio pedesetak prijatelja iz Jadran-filma posvuda.
Scottov Napoleon svede se u jedan stih: "Sve je isto samo njega nema". Već se neko vrijeme Lustig ne pojavljuje, a Scott je snimio film bez boljeg od sebe. Lustig od Vjetrova rata i Sutjeske nije štedio statiste i konje pa su tako statisti krv propiškili i u Napoleonu, samo što je Lustig između krvi prelijepo i prepametno navodio etičke vrijednosti, životnu mudrost i pomagao ljudima da budu boji. U Napoleonu nije baš sve šuplje i prazno, ali Scott s dobrim segmentima nema ništa, osim što je i njih upropastio. Impresivne scene kopirao je iz filmova koje je napravio s Lustigom. Scott je kronološki posložio (manje ili više) beznačajne topose Napoleonovog emotivnog života te političke i vojne karijere: odabrao je prezentirao impresivno.
Zapravo, oživio slike dvorskih slikara, što je kičeraj i ne govori o Napoleonu nego o slikarima i Scottovom bijednom humanističkom obrazovanju. Ništa nismo saznali o Bonapartinom porijeklu i njegovom pretku Eugenu Savojskom, Napoleonovim prijateljima i suradnicima: može se samo naslutiti da je neki maršal (te riječi nema u filmu) organizirao logistiku, drugi transport, treći špijunsku službu, četvrti sanitet, peti proizvodnju konzervirane hrane, šesti izviđanja balonom pa se Bonaparta mogao baviti organiziranjem vojnih smicalica. I razgovarati s Fultonom o podmornicama i maštati o tunelu ispod Lamanša. Eh...Izvrsno je, već je rečeno, ono što Scott nije smislio: kada na ekranu ispiše godinu u kojoj se odvija radnja, filmske alate diskretno prati glazba komponirana te godine (Hajden, Mozart, Beethoven...).
No, i tu sve vrvi od promašaja: nema Ode radosti i percepcije umjetnika Napoleonih suvremenika. Niti smo čuli valcer. Drugim riječima, Scott ne smije praviti film bez Lustiga, a njega više nema. Mogao je živjeti i umrijeti na staroj slavi, a ne razotkriti svijetu koliko je prosječan.
(Zdenko Samaržija, ugledni je profesor filozofije i povijesti te autor više udžbenika za učenike osnovnih i srednjih škola)
