Onodobni valceri su bili brzi i dinamični ples u paru u kojem se plesni patneri dotiču licem, što je bila sablazan.
Piše: ZDENKO SAMARŽIJA (Za Ljudski.ba)
Prvi desetog je najvažniji datum svjetske povijesti: godine 1814. počela je mirovna konferencija u Beču na kojoj su okrunjene glave njemačkih državica i ostalih europskih država poništile Napoleonova postignuća po pitanjima socijalne pravde i nacionalnog oslobođenja, i restaurirale feudalni poredak koji je najniže društvene slojeve europskih država doveo u umalo ropski položaj.
Srećom, odluke Bečkog kongresa nisu potrajale i potpuno su poništene 1848.
Ova mirovna konferencija nikome nije donijela ništa dobrog i bila bi zaboravljena da na njoj nisu kraljevi, carevi i prinčevi te grofovi-političari zaplesali valcer. Dotadašnji plesovi bili su listom zamršeni individualni pokreti u ritmu i valcer se cijelu drugu polovicu 18. stoljeća nastojao afirmirati, no uspjelo mu je to na današnji dan. Tj. na današnje večer.
Onodobni valceri su bili brzi i dinamični ples u paru u kojem se plesni patneri dotiču licem, što je bila sablazan. Kako je Austrijska Carevina apostolska zajednica i patron Vatikana, Habsburgovci nisu širili nemoral, što znači da nisu plesali valcer i da se pred carem i svitom nije plesao valcer (sudionici Kongresa nisu mogli dočekati da se habsburška delegacija povuče da bi mogli zaplesati valcer), Beč je postao svjetsko središte tog plesa.
(Zdenko Samaržija, ugledni je profesor filozofije i povijesti te autor više udžbenika za učenike osnovnih i srednjih škola)
