Dana 27. januara 2002. godine, prvi put je proslavljena slava Sveti Sava u pozorištu Boško Buha u Beogradu.

Piše: HRVOJE KOVAČ (Ljudski.ba)

Tom prilikom obilježeno je i 100. izvođenje predstave PRINC RASTKO - MONAH SAVA Milovana Vitezovića u režiji Milana Karadžića.

Dakle, pozoriše “Boško Buha” ima slavu! Znači pozorište slavi ideologiju četnika, koji su u ime te ideologije mučki ubili dječaka-heroja, antifašistu, a po kome se zove to isto pozorište.

Rekli bi - lud, zbunjen – nenormalan.

A što onda očekivati od vlasti u BiH, na sve tri strane.

Posebno s naglaskom na one koji već 30 godinama svojim političkim potezima žele prekrojiti povijest, pa od četničkih fašističkih koljača pokušavaju napraviti antifašiste, bez obzira na njihovu sramnu  prošlost i koljačke pohode od kojih su masovno stradali i nedužni Srbi.

Odavno več traje friziranje povijesti u BiH, po uzoru na onu u susjednoj Srbiji.

Sve naopako!

Sve institucije u RS-u imaju svoju slavu, pa čak i policija, u kojoj rade i pripadnici druga dva naroda, istina malobrojni, ali ipak rade. Naravno, secesionističke vlasti u bh. entitetu RS ne razlikuju se od onih u Srbiji, pa stoga i ne čude nazivi specijalnih oklopnih vozila MUP-a RS nazvanih „Despot“.

Što reći na potez mlađahnog gradonačenika Banje Luke Draška Stanivukovića koji je onako svetosavski zakitio gradske ulice, poručivši građanima da se ugledaju na Svetog Savu i njegove poruke.

Draško Stanivuković tako je onim malobrojnim banjalučkim Bošnjacima i Hrvatima, onim koje nisu protjerali ili su se s optimizmom vratili na rodnu grudu, poslao jasnu poruku da je Banja Luka srpski grad.

Još jednom smo dočekali da se u sekularnoj državi, kakva Bosna i Hercegovina po Ustavu jeste, u vojnim objektima obilježavaju vjerske manifestacije i organiziraju vjerski prijami i to sve u organizaciji državnih službenika.

Ako pogledamo korištenje vjerskih simbola od strane političara i oštre vjerske govore u predizbornim kampanjama kao i korištenje vjere u nacionalne svrhe, onda se može reći da postoji latentna politička tendencija protivna sekularnom karakteru države.

Političke strukture u BiH na ustavom propisani sekularizam odgovaraju postavljanjem vjerskih simbola u urede, poput križeva, krstova i levhi, a nerijetko se takvi prizori mogu vidjeti i u državnim institucijama, entitetskim i općinskim ustanovama.

Predvodnici takve prakse u posljednjih 20-ak godina su etnonacionalne stranke HDZ, SDS i SDA, a politiku SDS-a ponosno su nastavili samo formalni socijalisti, a u praksi rigidni etnonacionalisti iz Dodikovog SNSD-a.

Nisu samo etnonacionalisti pljunuli na sekularizam. Iako SNSD u nazivu ima prefiks socijaldemokratski, jasno je kako se radi o jednoj od najradikalnijih političkih stranaka u BiH.

Ne treba zaboraviti da se u bh. entitetu Republika Srpska obilježavaju krsne slave gotovo svih institucija, od policije, općina, gradova, a sve po uzoru na susjednu Srbiju.

Dok političari svakodnevno krše Ustav, a nadležna tužiteljstva pod kontrolom političara šute, mladi napuštaju zemlju kupujući kartu u jednom pravcu.

Problem sekularizma u Bosni i Hercegovini nikada nije institucionaliziran. Sve se u državi dijeli na tri dijela, pa tako i ovaj opasni iskorak ka ugrozi države i kršenju Ustava koji nikada formalno nije imao sudski epilog.

Kad se sve zbroji i oduzme, onda i ne čudi da današnja omladina, poput bivše odbojkaške reprezentativke BiH koja slavi zloglasnog vojvodu Đujića, svoje idole vide u fašističkim zlikovcima.

Rješenje ovog duboko ukorijenjenog problema leži u političarima. Upravo oni koji se smatraju istinskim antifašistima i borcima za jednakopravnost moraju pokrenuti najjaču kampanju ikada kako bi BiH konačno dobila zakon koji drastično kažnjava sve one koji veličaju zločince i negiraju genocid. Za mnoge generacije već je kasno, no barem se mogu pokušati spasiti generacije mladih koji dolaze…