Ne tako davno grlili su se gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić i gradonačelnik Banja Luke Draško Stanivuković. Na žalost od toga za BiH će čini se biti malo dobrog, jer oboje su tipični predstavnici naroda kojima se dodvoravaju pa jedno gradi mit o srpskoj Banja Luci, a drugo samo dokazuje da stoje kritike kako je Sarajevo izgubilo multietnički karakter i danas je Bošnjačka čaršija. Razlika je valjda jedino u paradi ponosa.

Piše: ERNAD METAJ

Mladi gradonačelnik Banja Luke u svoja četiri zida može da radi šta hoće, ali kao političar on je odan tradicionalnim, patrijarhalnim vrijednostima i vjeri svog naroda. Možda mu je privatno čak i u redu biti gay, ali javno to je kako on kaže ipak nek se to nastavi raditi tamo u Sarajevu. Dovoljno je to za BiH.

Znamo što je naša vjera i identitet našeg naroda, riječi su koje u posljednje vrijeme često ponavlja Stanivuković. 

Jasno u atmosferi koju je u RS-u stvorio predsjednik SNSD-a Milorad Dodik teško je graditi neki drugi narativ iako je Stanivuković bio nada da bi Banja Luka i RS mogla barem početi živjeti princip građanske države. Suštinski ovaj entitet zahvaljujući Dejtonskom mirovnom sporazumu ustavno - pravno živi taj koncept koji je na žalost uzurpiran i zloupotrebljen od predstavnika većinskog naroda koji bez imalo stida Bošnjacima i Hrvatima biraju predstavnike u entitetskoj vlasti, dok se na nivou BiH bore za legitimno predstavljanje.

Stanivukovićeva kolegica u Sarajevu Benjamina Karić suštinski nije ni imala šansu biti političko osvježenje nakon mandata SDA-ovog Abdulaha Skake. Žena koja je izvučena iz naftalina da bi pokušala prikriti bruka nastavka bošnjačkog obračuna sa sarajevskim Srbima ovaj put upakovanog u građanski celofan, cijenu čega je platio Bosanac i Hercegovac, Sarajlija, državnik i ljudska gromada Bogić Bogičević.To što je Karić završila dva fakulteta, studirajući i predajući i u kolijevci nastanka priče o diplomama sumnjivog karaktera ne može joj pomoći da nadoknadi evidentan nedostatak životne škole koja pomaže da se otvori um i stvori snaga da budeš promjena.

Umjesto toga Sarajevo je dobilo gradonačelnicu koja najviše podsjeća na domaćicu čiji domet teško seže dalje od razvijanja jufke i zaljevanja baklave, ali joj poklonjena slava ipak godi.Sarajevska pepeljuga svoju staklenu štiklu je čini se našla u politici. Baš kao i Stanivuković, koji je shvatio da je bolje pridružiti se Dodiku, nema hrabrosti otrgnuti se od zagrljaja tradicije koji trideset godina sputava razvoj moderne i demokratske BiH kakva će morati postati onoga dana kada uđe u evropsku porodicu.

Takva gradonačelnica se ponosi jer Vijećnica više neće biti biblioteka čiji vlasnik će ničim izazvan plaćati rentu Islamskoj zajednici. Gradonačelnica je za razliku od svog prethodnika smogla snage dovesti do kraja izgradnju spomen obilježja ubijenim Srbima i Hrvatima na Kazanima, ali pravi iskorak ka suočavanju s prošlosti tako što će se istina do kraja ogoliti ostavila je ipak nekim novim generacijama. Građani Sarajeva Karićki i predstavnicima građanske ideje ne bi zamjerili da su napisali ko je ubio sugrađane srpske i hrvatske nacionalnosti, ali njihov je problem što očigledno iz njima poznatih razloga više vole koketirati sa političkom elitom koja baštini nacionalizam.

Takvo Sarajevo godi Stanivukoviću jer amnestira njegovu želju da Banja Luka konačno dobije duhovni kalendar koji samo treba potvrditi da je jedan od najljepših bosanskih gradova samo srpski. Nastavak je to politike onih koji su srušili Ferhadiju, pa kamenovali Bošnjake koji su se okupili da proslave njenu obnovu. Ti slijepi srpski nacionalisti nikako da shvate kako je Ferhadija spoemnik po kojem se između ostalog prepoznaje Banja Luka i po kojem u evropskim okvirima tom gradu može vratiti izgubljeni duh koji sigurno je još uvijek baštini većina pravih Banjalučana.

Istina negdje je usput spomenuo da se treba odužiti uglednim građanima Banja Luke. To bi valjda trebalo podrzumijevati i počast banjalučkim Bošnjacima koji su 1941 stali u odbranu svojih komšija Srba. To bi valjda trebalo značiti da će i veliki bokser Marijan Beneš barem nakon smrti od Banja Luke dobiti počast koju zaslužuje. Primjera je mnogo, a nisu svi u duhu vjere i tradicije samo jednog naroda.

Zaboravio je mladi Stanivuković da su njemu sugrađani Bošnjaci svojim glasovima pomogli da postane gradonačelnik, a on je poput Milorada Dodika koji je bio idol mnogih Bošnjaka krenuo putem onih koji ih prije njega najbrutalnije željeli istrijebiti stvarajući etnički čist prostor koji danas vole zvati Srpskom. Opasan je to narativ koji oživljava tekovine ratnih zločinaca koji su htjeli da nazor naprave Srpsko Sarajevo. U duhu vjere mitropolit Hrizostom je s mlađahnim gradonačelnikom velikih ambicija Ljubišom Čosićem počeo vračati neustavni termin ne shvatajući da time najviše šteti građanima Istočnog Sarajeva koji svoju egzistenciju osiguravaju preko entitetske linij

Entitetska linija odavno se prelazi i sa druge strane, Bošnjaci kupuju stanove u Lukavici, a i restorani su jeftiniji, a kvalitetni. Nikome iz Istočnog Sarajeva nije mrzak novac Bošnjaka, ali privredi politika ne želi dozvoliti da ljude približi previše. Umjesto da dva gradonačelnika povežu gradove javnim prevozom lakše je gađati se saopštenjima i facebook statusima ubjeđujući se oko tekstova na tablama koje vrijeđaju razum svakog ko želi normalan život.

Političari u Sarajevu ipak imaju dozu više odgovornosti ako im je stalo do BiH kao jedinstvene države. To što građani u Sarajevu hoće glasati za Srđana, Milana, Ivu, Željku neće pomoći u odbrani multietičnosti grada ako Srbi i Hrvati ne budu imali dovoljno mjesta u javnim institucijama. Opravdanje da u RS-u ne zapošljavaju Bošnjake, ili da ih u Širokom Brijegu nema je loše opravdanje. Hrabrost je biti prvi koji ćeprestati takmičiti se po lošem, a Sarajevo je propustilo priliku da u javne institucije zaposli barem toliko Srba i Hrvata koliko im je pripadalo po popisu iz 1991. 

Bez toga dobili smo Aneks 7 koji se pretvorio u klasičnu pljačku koja je zacementirala rezultate etničkog čišćenja u BiH. Sarajevo je moralo imati hrabrosti pokazati da može drugačije, što nije onome ko želi biti pošten jasno je. Zato je danas Stanivukovižu i sličnim njemu lakše kleti se u vjeru i tradiciju samo svog naroda.