U Memorijalnom centru u Potočarima održava se konferencija “Srebrenica – kolektivno pamćenje” koja je organiziranajedno sa Svjetskim jevrejskim kongresom i Udruženjem “Pokret Majke enklava Srebrenica i Žepa”.

Direktor Memorijalnog centra Emir Suljagić održao je govor u kojem se izvinio za zločine koje su počinili Bošnjaci u Drugom svjetskom ratu kao pripadnici Handžar divizije. Njegov govor prenosimo u cjelosti:

“Dame i gospodo, dragi prijatelji,

Hvala vam što ste došli. Prije nego što se posvetim konferenciji, dopustite mi da se obratim našim prijateljima i saveznicima iz Svjetskog jevrejskog kongresa. Nemam nikakav službeni mandat – osim direktora Memorijalnog Centra Srebrenica – ali osjećam duboku potrebu da na ovom mjestu kažem sljedeće:

Prije osamdeset godina jedan dio mojih sunarodnika stavio se u službu njemačke nacističke ideologije i naudio vama, vašem narodu, vašim očevima i majkama, djedovima i bakama. Ja vam se zbog toga izvinjavam i nadam se da ćete u vašim srcima naći mjesta za oprost.

Činim to ovdje, na mjestu koje predstavlja gravitacioni centar svih naših stradanja u dvadesetom vijeku iz dva razloga. Prvo, zato što želim da pokažem da nijedna historija nije elegantna: svaka je grbava i krivudava, ali nemamo izbora nego je prihvatiti. Drugo, zato što vam se obraćam u ime potomaka, djece i unuka generacije Bošnjaka koja je ubijana sa identičnim ili sličnim motivom devedesetih zbog kojih su vaši preci ubijani četredesetih godina prošlog stoljeća: zbog kože s kojom su se rodili.

Osjećam obavezu prema historiji da kažem i sljedeće: oni koji su služili u 13. Waffen SS diviziji ili bili sluge ustaškog režima Nezavisne Države Hrvatske, nisu to činili u ime našeg naroda. Njihova djela ne govore u naše ime ni danas.

Naš narod i zemlja su bili porobljeni i pod okupacijom, naš glas je bio ugušen. Ako je neko imao pravo da govori u naše ime, to su bili bosanskohercegovački partizani i antifašisti poput Fadila Jahića, Pašage Mandžića, Avde Hume i brojnih drugih. U naše ime je govorio Derviš Korkut, koji je rizikovao svoj i život svoje porodice da spasi najvažnije što jedan narod može imati – pamćenje o sebi – kada je od nacista sakrio Hagadu.

Želio bih da vam se izvinim i zato što se u mojoj zemlji danas drže mise zadužnice za ubice Jevreja iz vremena Holokausta; što se grade groblja za domobrane i ustaše i krvavo cinično nazivaju „grobljima mira“; zato što u mojoj zemlji Jevrej ne može po Ustavu biti predsjednik. Ali, uistinu nije moje mjesto da to činim. Ukazujem na to samo zato da bih potrcrtao koliko su, rječima Hanne Arendt, tokovi „podzemne historije“, još uvijek snažni.

Holokaust je jedinstven i neponovljiv zločin. Dajem sebi slobodu, međutim, da kažem da smo mi devedesetih godina prošlog vijeka čuli i vidjeli eho holokausta: u logorima, logorima za silovanje, masovnim grobnicama, prisilnom preseljenju i fizičkom uništenju svakog traga da smo ikad živjeli u ovoj zemlji.

Hvala vam, dragi prijatelji, što ste nam pružili ruku i što želite da zajedno sa nama gradite ovaj most između dva iskustva, dva naroda, most važniji od svih nas zajedno.

Volio bih sada da se, na trenutak, obratim našoj bosanskohercegovačkoj javnosti.

Prošlo je trideset godina od početka genocidnog napada na nas kao zajednicu, kao narod. Trideset godina kasnije nemamo nijednu garanciju, osim vlastite volje i sposobnosti, da nećemo ponovo biti izloženi masovnom i sistematskom nasilju zbog toga ko smo i šta smo.

Ne postoji nijedna institucija, osim Memorijalnog centra Srebrenica, koja je posvećena čuvanju sjećanja, podizanja svijesti i prevenciji budućeg nasilja.

Trideset godina nakon genocida mi još uvijek pregovaramo o uslovima pod kojima možemo biti prihvaćeni kao Evropljani.

Trideset godina kasnije, nismo riješili nijedan egzistencijalni imperativ. Trideset godina kasnije, kada našu djecu biju u Bratuncu – pet kilometara odavde – biju ih u ime Srebrenice.

Trideset godina kasnije, mi smo ponovo na vjetrometini.

Dobra je vijest da se borimo. I sve dok smo u borbi, živi smo. Ali, molim vas da imate na umu za šta se tačno borimo: doslovno za svaku riječ, svaki koncept, pojam, za pravo da svojim riječima, riječima koje mi izaberemo opišemo naše vlastito proživljeno iskustvo. To se pravo nalazi u temelju jednog drugog prava – prava na postojanje.

Nismo ni prvi, niti ćemo nažalost biti posljednji koji će morati preći taj put. Mi u tom procesu moramo voditi glavnu riječ. Ovaj put se historija neće ponoviti: Mogu slobodno reći da su četrdesete godine dvadesetog vijeka za Bošnjake bile podjednako smrtonosne ili smrtonosnije od devedesetih godina. Ali, one su danas fusnota. Najmanje desetine hiljada naših predaka, njihovi životi, njihove nedočekane budućnosti – fusnota.

Mi odbijamo da budemo fusnota. Mi odbijamo da naše iskustvo bude smješteno na margine evropske historije. Mi odbijamo da živimo u sjeni istorijskih tišina. Jer, ako je nešto, naše iskustvo je – evropsko.

Ova konferencija posvećena je kolektivnom pamćenju. To je proces, proces koji traje dugo i koji uključuje identifikaciju i selekciju činjenica i njihovo smještanje u historiju ako je ikako moguće što bliže i što vjernije onome što se zapravo dogodilo. Ono što mi donosimo u taj proces više niko neće i ne može ignorisati: to su naša iskustva, naše riječi, naše slike, naše historijske slike.

Mi smo danas ovdje da govorimo. Postoji samo jedan veći zločin od samog čina zločina: to je kada se o zločinu šuti. Mi nećemo da šutimo.”

NA REDU SU POLITIČARI

Bilo kako bilo, Suljagić će ostati prvi koji se odlučio na ovakav potez i ostat će upamćen po tom potezu, ali direktor Memorijalnog centra Srebrenica nije lider niti član niti jedne političke stranke pa kao takav ne nosi teret kakav treba nositi lider najveće bošnjačke partije SDA Bakir Izetbegović, čija je stranka najzaslužnija za nazive škola i ulica u BiH koje su nazvani po ustaškim kolaboracionistima iz reda muslimanskog naroda.

Ljudski.ba kratko podsjeća na takve primjere:

ULICA MUSTAFE BUSULADŽIĆA

Kada se govori o spornim nazivima ulica u glavnom gradu, prvo ime koje se spomene je Mustafa Busuladžić. Ukratko ćemo podsjetiti zašto je neprihvatljivo da ulica bude nazvana po njegovom imenu.

Nerijetko opisivan kao jedna od najznačajnijih intelektualnih figura svog vremena, što je svakako upitno, Busuladžić je u Drugom svjetskom ratu držao stranu ustaškog režima i nacističke Njemačke. Poznat je prema svojim antisemitskim stavovima. Tako je, između ostalog, Busuladžić napisao:

„Kod nas su se ljudi borili protiv Židova i njihovih špekulacija, protiv njihovih prevara i izrabljivanja. Njih je nestalo iz čaršije, ali je u čaršiji ostao židovski duh špekulacije, podvaljivanja, nabijanja cijena i lihvarenja u tolikoj mjeri da pokvarenost stanovitih trgovaca, bez obzira na vjeru, zasjenjuje rad nestalih Židova.“

Antikomunist, antisemit, podržavatelj ustaških i nacističkih stavova, te progona sarajevskih Jevreja, saradnik okupatora, saradnik kontroverznog palestinskog muftije El Husseinija, nastavnik u školi imama SS divizije, zaposlenik na Radiju Rim u vrijeme Mussolinijeve vladavine (gdje je radio u dijelu programa koji se emitirao na hrvatskom jeziku, doprinoseći propagiranju fašističke ideologije) – kratak je opis Mustafe Busuladžića.

Zbog navedenog je nakon rata osuđen na smrtnu kaznu.

ULICA MUHAMEDA EFENDIJE PANDŽE

Poznat prema tome što je bio jedini hodža u vrijeme tzv. NDH koji je sudjelovao u ustaškoj povorci kroz Sarajevo, Muhamed efendija Pandža godinama je predsjedavao Merhametom, te je važio za velikog germanofila.

Autor je tekstova u kojima je hvalio Adolfa Hitlera i Antu Pavelića – vjerovao je da muslimanska omladina treba „slijediti put kojim su krenuli Hitler i Pavelić“. Kada je u Sarajevo došao kontroverzni palestinski muftija El Husseini, agitovao je za uključivanje muslimana u 13. SS Handžar diviziju.

Sporni tekstovi, učenje dove za Hitlera i predvođenje jedne grupe muslimana u posjeti Anti Paveliću, bili su razlozi zbog kojih je osuđen na zatvorsku kaznu, a prema dostupnim informacijama iz zatvora je izašao 1952.  godine.

ULICA HUSEINA ĐOZE

Husein Đozo, koji se školovao i u Egiptu, svakako je bio utjecajan musliman tokom i nakon Drugog svjetskog rata. Iako je prema određenim izvorima Đozo tokom Drugog svjetskog rata, kao član Glavnog odbora El Hidaje, potpisao rezoluciju kojom se osuđuje ustaška politika, činjenica je da je Đozo 1943. godine dobrovoljno pristupio SS Handžar diviziji.

Pisao je pisma Heinrichu Himmleru u kojima je isticao spremnost brojnih vojnika da polože život za Adolfa Hitlera. Povremeno je služio kao divizijski imam, a bavio se prosvećivanjem trupa i obukom drugih imama.

Nakon rata je osuđen na pet godina zatvora i gubitak građanskih prava. „Svojim radom je podigao moral u neprijateljskim jedinicama“, isticalo se.

ULICA SULEJMANA PAČARIZA HODŽE

Tokom Drugog svjetskog rata, Sulejman Pačariz Hodža je pod svojim nadzorom držao područje Prijepolja u Sandžaku. Ovo područje prvo su okupirale ustaše i pripojile tzv. NDH. Poznat kao beskrupulozan borac, Pačariz je formirao Muslimansku miliciju u Sandžaku, u okviru tzv. NDH.

Na početku je sa svojim ljudima vodio žestoke borbe sa četnicima, a nešto kasnije i s partizanima. Prema dostupnim informacijama, Pačariz je svoje borce naoružavao od tzv. NDH, ali i od Italijana. Zabilježeno je da su tokom jedne akcije napravili zločine i nad civilnim srpskim stanovništvom.

Tokom cijelog rata sarađivao je s okupatorima, kako italijanskim fašističkim, tako i njemačkim nacističkim. Kada je postalo jasno da oni gube rat, pred partizanima se povukao ka zapadu i svoje jedinice stavio pod komandu zloglasnog ustaškog generala Vjekoslava Maksa Luburića, te je dobio čin pukovnika Hrvatskih oružanih snaga. Nije poznato da li je izveden na sud i osuđen na smrt ili je ubijen bez suđenja.

ULICA ENVERA ČOLAKOVIĆA

Rođen u Budimpešti, Enver Čolaković je od dječijih dana bio bilingvalan. Najpoznatiji je prema svom romanu „Legenda o Ali-paši“ iz 1944. godine.

Kada je riječ o Čolakoviću, Drugi svjetski rat dočekao je u Sarajevu. Međutim, nakon što su mu 1944. poginuli roditelji u bombardiranju Sarajeva, seli se u Zagreb.

Ono što je sporno u njegovom djelovanju jeste to što je prihvatio poziv ustaškog lidera Ante Pavelića da bude ataše za kulturu pri poslanstvu tzv. NDH u Mađarskoj. Dakle, bio je aktivni činovnik jedne fašističke tvorevine. Iz Budimpešte se vraća nakon što je slomljena pronacistička vlast u toj državi.

Prethodno je u Sarajevu bio glavni tajnik Glavnog odbora Matice hrvatske u Sarajevu. Njegov roman „Legenda o Ali-paši“ proglašen najboljim proznim djelom u tzv. NDH 1943. godine.

Iako je prema dostupnim informacijama u socijalističkoj Jugoslaviji nekoliko puta privođen, nikada nije osuđen. Poslijeratna vlast je zabranila objavljivanje njegovih djela. Umro je 1976. od posljedica srčanog udara.

ULICA REISA FEHIMA SPAHE

Fehim Spaho, brat Mehmeda Spahe, lidera bh. muslimana između dva svjetska rata, bio je šesti po redu reis-ul-ulema u vremenu Kraljevine Jugoslavije i tzv. NDH. Prema dostupnim informacijama, izjašnjavao se kao Hrvat, a iako je prije rata podržavao opstanak tadašnje jugoslovenske države, kasnije je prihvatio tzv. NDH i pozvao je sve muslimane da urade isto.

Upravo je podržavanje fašističke satelit-države sporno kada je riječ o Fehimu Spahi, iako je i on sam kasnije iznosio pritužbe na račun ustaške vlasti. Iznenada je umro u februaru 1942. godine.

ULICA ASAFA SERDAREVIĆA

Jedan od osnivača pokreta „Mladi muslimani“, Asaf Serdarević bio je, prema određenim izvorima, u jedinici kontroverznog Muhameda efendije Pandže. Partizani su ga 1944. godine uhapsili i strijeljali u Vitezu.