Dok se Hercegovina često sablažnjava nad femicidima u zemlji i regiji, smatrajući da su pošteđeni ekstremnih slučajeva obiteljskog nasilja, statistike pokazuju da je nasilje u porastu.

Broj prijava za obiteljsko nasilje se od 2021. godine utrostručio se u ZHK-u, a i u HNU-u je povećan za 20 posto. Naša redakcija razgovarala je sa žrtvom obiteljskog nasilja s područja HNK-a. Suprug ju je izmlatio u toj mjeri da je sedam dana provela u bolnici, no osjetila se dvaput pretučenom, nakon neprofesionalne reakcije policijskih službenika u njezinom gradu. 

Od nemilog događaja proteklo je više od godinu dana, no žrtva, čiji smo identitet odlučili zaštititi sjeća se svakog detalja kobne noći i dana.

“28. veljače 2023. izlazim iz noćne smjene i dolazim kući iza prijetnji mog muža, koji mi je prijetio cijelu noć. Zvao me je i govorio koješta. Pitao je gdje sam ja, šta radim. Naravno bila sam na poslu, međutim njemu se to nije moglo dokazati. Ujutro u 7:10 dolazim na vrata. On me odmah dočeka, zvekne mi šamar s moje lijeve strane, tako da sam ja ne nadajući se tome udarila u zid. Kako sam udarila u zid vidim moja kćerka sjedi na trosjedu. Kćerka je punoljetna, ona skače s kreveta i govori mu: „Nemoj je udarati! On hvata nju za vrat, gura je od sebe i baca je na fotelju. Kako je on nju bacio na fotelju, uhvatio je ispod vrata i za čeljust ja dolazim sebi od tog udarca i svega ja skačem na njega i odgurujem ga s nje. Kako sam ja njega povukla za majicu i odgurivala s nje on je mene udario šakom tako jako da sam pala na pod. Tu me je jako oblila krv. Ležim na podu, a on mi govori najgore stvari. Pita gdje sam bila, šta sam radila. On je sumnjao da sam ja negdje gdje ne bi smjela biti, da sam tamo s nekim ljubavnikom. Govorim mu: „Šta ti je, ‘de prekrsti se!“. On mene tada nastavlja udarati nogama, kao nogometnu loptu. Tako me nogama mlatio u predjelu stomačne tančine, po rebrima. Nisam gubila svijest, ali sam bila tako jadno sklupčana na podu. Onda me uhvatio za kosu i vukao po podu, krvi je bilo svukuda. Ponovno me udario šakom u oko govoreći: „Nemoj ti meni govoriti, tko sam ja ovdje, ja sam tebi sve u životu ostvario, sve sam vam dao, a vi se tako ponašate! U tome dolazi moja kćerka i opet ga vuče za majicu i govori: „Nemoj je dirati, ubit ćeš je!, a on odgovara: Neka ću! Pri jednom zamahuo šakom, da me dolje na podu opet udari, zatvorila sam lice, govorio je: „Šta je, čuvaš zube, sve ću ti ih izbiti! Onda me je opet uzeo za kosu i odvukao me na pločice kuhinje. Tu me dva puta zveknuo glavom od pločice. Nisam gubila svijest, samo sam u trenutcima zažmirila i govorila „Bože pomozi, bože pomozi“. Kad me dovukao tamo na pločice, ništa više nisam vidjela, ni kćerku, ništa više ne vidim. On je stavio nogu meni na glavu i govori „Sad ću te ubiti!“. Ta noga nad mojim očima je zadnje što sam vidjela”, prenosi Hercegovinainfo.

Stiže li s policijom spas?

Dolazi policija, žrtva očekuje da je to za nju spas, no ne biva onako kako je očekivala. Nasuprot.

„Pogledam, odmaknuo se odjednom(opa. policija dolazi pred kuću), sjeo na fotelju. Govori mi „Diži se brže!“. Ja sam nekako ustala, četveronoške. Kako sam bila u bijelom odijelu, došla sam s posla, sva sam bila krvava. Nekako sam ustala, a on govori: „Zalij nam tu kavu, i da znaš nećeš više ići na posao!“. Ja pogledam kroz prozor, policijsko auto je tu i netko zvoni. On je ustao i pita „Tko je zvao policiju“. Policiju je zvala kćerka. On joj tada govori: Marš mi iz kuće i da se više nikada nisi pojavila!“ i nogom prema njoj. Drugi put zvone, on tada otvara vrata, policija ga pozdravlja: „O …., šta ima? On im odgovara: „Evo, nema ništa“. „Pa kako si“, pitaju se s njim kao da su došli onako, a on odgovara „Pa dobro!“. A ja kako sam vidjela policajce na vratima sklopim ruke iza njegovih leđa i molim da uđu, da mi pomognu, jer čekam pomoć. Policajac ne ulazi, a pita njega: Šta je bilo ….? (oslovljava ga jedan od policajaca imenom). On na to odgovara: „Ništa nije bilo, hoćete li ući, popiti nešto? Prvi policajac tada ulazi, prolazi gledajući taj krvavi pod i sjeda. Govori: „Da vidimo!“. Drugi policajac stoji žvače žvaku, kao da je došao na neki party. Ja sam sva u šoku, razočarana, prvom činom koji mi se zbio, drugo tim njihovim nastupom. Taj koji je sjeo počinje da piše. Pita „šta je bilo“. Suprug odgovara: „Evo uhvatio sam ženu u laži. I govori mi, zovi odmah tamo tu svoju firmu i reci da nećeš više raditi. Pred njima mi se tako obraća i govori da mi … Bog majku i da će mi napraviti još dulum plastenika, da neću izaći iz njega. Šta misliš da oni meni nešto mogu, odvesti ću te na trg pred općinu pa ću te tamo prebiti. Taj policajac koji je pošao da piše govori: Ništa, hajde gospođo, idemo mi!“.

Ostavljaju ga kod kuće, on briše krv po podovima 

Policija ovdje pravi propust, ne lišava slobode nasilnika, ne osigurava mjesto događaja. On ostaje sam u obiteljskoj kući, bez policijskog nadzora, mijenja mjesto događaja i briše tragove krvi nastale uslijed nasilničkog pohoda na vlastitu obitelj.

„Ja sam bila u šoku, gdje ja idem, zašto ne ide on. Govore mi da me vode do Doma zdravlja. Ustajem, kćerka silazi niz stepenište, ona je već spremila stvari kako joj je rekao da napusti kuću. Idemo obje, a policija je iza nas. On je otišao u kupatilo. Kažu nije svjestan!? On je otišao u kupatilo da nakvasi ručnik da može obrisati tu krv. Ja idem prema autu, budi se moj sin. Dijete je spavalo, budi se i izlazi. Obukao je donji dio trenerke, oblači gornji dio i trči za mnom i plače. Ja stojim pored auta od policije, jer je u njih na stražnjem sjedištu svega i svačega nabacano. Oslobađaju mjesto meni i kćerki da mi možemo sjesti. Ja pitam šta ću sa sinom, dijete mi je tu. U tome je suprug to shvatio i dere se: „Hoćeš sad da te zveknem, gdje si povela dijete, hvata dijete za majicu, hoćeš sad da te opet udarim i krene prema meni, a policajci mu govore: Šta je …., nećeš je pred nama tući! Oni njemu to govore!? Kćerka je sjela, ja sam sva izbezumljena, dijete mi ostaje, a suprug je u takvom stanju“, priča dalje žrtva. Kćerka i ona odlaze s policijom prvo po liječničku pomoć.

„Dovoze me u hitnu, prolazim kroz onu svu gužvu, policajac se povukao, ostala sam tamo. Pregledali su me i kažu da sam za CUM(Centar urgentne medicine SKB-a Mostar). Pitam tko me vozi na CUM, kažu nitko. Hitna vozi samo smrtno ugrožene, a policiji to nije u praksi… Ja izlazim onakva krvava, koji je to osjećaj kad ideš među onom ruljom, ujutro su i nalazi i sve, koji je to osjećaj kada ideš isprebijan među ruljom…“, dramatična je ispovijest žrtve nasilja iz HNŽ-a.