U Narodnom pozorištu Sarajevo 25.11.ove godine će se održati svečana sjednica Bosanskog narodnog Vijeća pod sloganom Sve za Bosnu, Bosnu ni za šta. U prisustvi 500 delegata i gostiju tada bi se trebala i ozvaničiti priča o borbi za bosanstvo kao jedan od ključnih preduvjeta za opstanak BiH. Tim povodom akademik Suad Kurtćehajić je objavio radnu verziju Deklaracije o bosanstvu koja bi trebala biti usvojena. Donosimo cijeli tekst.

DEKLARACIJA O BOSANSTVU

Polazeći od činjenice da svaki narod i nacija imaju svoje historijske procese uobličavanja do konačnog definiranja mi smatramo da je kroz hiljadugodišnju historiju više naziva korišteno za označavanje pripadnosti bosanskom narodu.

U srednjem vijeku naš dominantan integralni naziv za bosanski narod je bio Bošnjani mada je to naziv koji su koristili i kojeg su bili svjesni bosanski plemići a obični puk manje-više.U Osmanskom periodu Osmanlije su nas nazivale Bosnevi i Bosnali što na arapskom i osmansko-turskom jeziku znači Bosanac ili stanovnik Bosne. Ugari i još neki drugi narodi su nas zvali Bošnjak što je na njihovim jezicima također značilo Bosanac ili stanovnik Bosne.Naziv Bošnjak je u našu unutrašnju upotrebu na prostoru Bosne došao u ozbiljnijem kapacitetu u XIX stoljeću.

Tako nas je Matica srpska označavala sa Bošnjacima 1825. godine a Ilija Garašanin u Načertaniju 1844. godine. To je stvorilo dojam da smo mi svi tad na prostoru Bosne bili Bošnjaci iako taj identitet nije bio razvijen kod bosanskih pravoslavaca, a kod bosanskih katolika je bio prisutan kod franjevaca i onih koji su sa njima dolazili u dodir, dok se kod bosanskih muslimana taj identitet miješao sa osmanskim i muslimanskim identitetom.

Pokušaj Kalaja kao zajedničkog ministra finansija u AustroUgarskoj da stvori integralno bosanstvo nije uspio jer je kod bosanskih pravoslavaca sa dolaskom Bogoljuba Petranovića u Sarajevo 1862. godine sa zadatkom da promakne srpsko ime došlo do njihove srbizacije. Iste godine Klement Božić dolazi u Bosnu da bi suzbio srpski uticaj i bosanske katolike okrenuo ka hrvatstvu što je išlo sporije zbog opiranja bosanskih franjevaca koji su njegovali bošnjački identitet. Ali politika je tu bila moćnija od uticaja franjevaca tako da i bosanski katolici postepeno prihvataju hrvatski identitet.

Bosanski muslimani također nisu bili prožeti bošnjačkim identitetom u dovoljnoj mjeri jer se kod njih miješao osmanski i muslimanski identitet. Od 1886. godine Kalaj snažno započinje misiju integralnog bosanstva a negdje stoji i bošnjaštva. U tom smislu je dao punu podršku formiranju lista „Bošnjak“ 1891. godine Mehmeda Kapetanovića Ljubušaka gdje u prvom broju Safvet beg Bašagić piše čuvenu pjesmu „Znaš Bošnjače. Međutim ta ideja uprkos Kalajevim nastojanjima nije zaživjela a i sam Bašagić se kada je došao u Zagreb deklarisao Hrvatom islamske vjere. U godini pred svoju smrt 1903. godine Kalaj je u razgovoru sa bosansko muslimanskim prvacima od njih dobio odgovor da ih ne zanima nikakav etnički i nacionalni identitet već samo kulturna i vjerska autonomija tako da su bosanski muslimani time sami sebe sveli na vjersku skupinu.

Austr-Ugarska nakon toga 1906. godine ukida list „Bošnjak“ i zabranjuje upotrebu tog imena a sljedeće 1907. godine ukida i bosanski jezik koji je od 1880. godine bio službeni jezik na prostoru Bosne i Hercegovine. Popisi AustroUgarske 1879. godine kao i 1910. godine ne pominju Bošnjake već se vrše po vjerskoj pripadnosti. To je nastavljeno i na popisima u Kraljevini SHS 1921. godine te Kraljevini Jugoslavije 1931. godine. U jugoslovenskoj federaciji prvi popis je izvršen 1948. godine na kojem su muslimani mogli da se izjasne kao neopredijeljeni ali samo nekomunisti dok su komunisti mogli da izaberu pripadnost jednom od pet jugoslovenskih naroda-nacija.

Slično je bilo i na popisu 1953.godine da bi muslimanima u Jugoslaviji 1961. godine bilo omogućeno da se izjasne kao muslimani u etničkom smislu a odlukom Centralnog komiteta Saveza komunista BiH od 1968. godine bilo im je omogućemo da se pišu kao posebna šesta nacija kao Muslimani sa velikim „M“.Na Bošnjačkom saboru 28. septembra 1993. godine donijeta je Odluka o preimenovanju Muslimana u Bošnjake što je bio značajan iskorak u odnosu na vjersku odrednicu musliman koja se do tada koristila i za etničko i nacionalno ime ali je tad propuštena prilika da se uzme mnogo bolji i korisniji naziv Bosanac za etničko i nacionalno ime svih onih koji osjećaju pripadost bosanskom narodu i bosanskoj državi koji bi značajno doprinio unutrašnjoj integraciji BiH i stvorio bolju perspektivu njenog razvoja.

Određivanjem naziva Bošnjak za etničko i nacionalno ime dotadašnjih Muslimana uz postojeća dva etnonacijsko religijska određenja Srbin i Hrvat u Bosni i Hercegovini nastavila se produbljivati razlika među njima jer je nedostajala integrativna poveznica.Imajući u vidu da je naziv Bosanac kako su nas svi u regionu označavali bez obzira na naše formalno upisivanje integrativno ime za pripadnost državi Bosni i Hercegovini i bosanskom narodu, te da smo se i mi u najvećoj mjeri osjećali Bosancima smatramo da je naziv Bosanac za etničku i nacionalnu pripadnost bosanskom narodu i Bosni i Hercegovini kao državi najprirodnije, integrativno i državotvorno ime za sve one koji žele da kroz bosanstvo izraze svoju pripadnost bosanskoj tradiciji, kulturi, historiji kako u etničkom tako i u nacionalnom smislu.

Shodno tome naziv Bosanac je prvi, najlogičniji i suvremeni naziv za pripadnost bosanskom narodu i bosanskoj državi. Svi drugi nazivi uključujući Bošnjak, Srbin ili Hrvat udaljavaju od pripadnosti bosanskom narodu i bosanskoj državi.Prisustvo Bosanaca u ozbiljnijem kapacitetu nakon budućeg popisa bi bila najsnažnija politička činjenica od Dejtonskog sporazuma do danas što bi moralo dovesti do promjene Ustava BiH ili zahtjeva za novu Međunarodnu konferenciju o Bosni i Hercegovini kako bi se ta nova činjenica i pravno sankcionisala što bi u svim varijantama dovelo do transformacije Bosne i Hercegovine u pravcu građanske države.

Sa bosanstvom bi se završio proces uobličavanja našeg etničkog i nacionalnog identiteta koje bi iz godine u godinu imalo uzlaznu putanju a Bosna i Hercegovina bi dobila kičmeni stub koji bi zaustavio dalje urušavanje naše države. Percepcija Evropske Unije i SAD bi se u tom slučaju dramatično izmijenila u korist Bosne i Hercegovine.Zbog toga donosimo Deklaraciju o bosanstvu kojom preporučujemo svima onima koji smatraju da pripadaju bosanskoj tradiciji, kulturi, historiji bez obzira na pripadnost religiji i odnosu prema Bogu da ubuduće sebe odrede kao Bosance i u etničkom i u nacionalnom smislu neovisno od toga da li su državljani Bosne i Hercegovine ili žive u dijaspori i da tu svoju volju izraze na budućem popisu stanovništva Bosne i Hercegovine.

Sve za Bosnu i Hercegovinu. Bosnu i Hercegovinu ni za šta.