Šume su najveći prirodni resurs Bosne i Hercegovine. Pod stablima je 53% zemlje i postoje sve predispozicije da se ovdje prerađuje drvo i proizvodi namještaj.

Međutim, na polju drvne industrije apsurdna situacija. Iz BIH se izvozi sirovina, odnosno drvna građa, a domaći proizvođači namještaja primorani su da ti istu sirovinu uvoze.

Milenko Stevanović vlasnik je kompanije koja se bavi proizvodnjim i prodajom montažnih kuća. Izvozi ih u više od 20 zemalja kako u Evropi, tako i u Americi, Australiji i Africi.

Godinama je pokušavao da nabavlja drvnu sirovinu iz domaćih šumskih gazdinstava, ali zbog, kako objašnjava, javašluka u šumskim gazdinstvima u tome nije uspio.

"Pokušavao sam od domaćih dobavljača, međutim to su ljudi koji rade danas za sutra ako mu neko ponudi 5 maraka veću cijenu iako ima godišnji ugovor on to prekine i raskine ugovor sa nama proda nekome drugom, tako da sam 3 godine izgubio pokušavajući da radim ovdje u Bosni", kaže Stevanović.

Situacija u kojoj se našao Stevanović rezultat je sve većeg izvoza sirovine iz BiH. U brojkama to izgleda ovako.

“U prvom polugodištu izvezeno je 844 miliona KM drvne industrije, a uvezeno 276 miliona KM, čime je ostvaren suficit, odnosno dobitak od 568. miliona maraka, podaci su Spoljnotrgovinske komore BiH.”

U porastu je izvoz neobrađenog drveta, a pad su zabilježili svi ostali proizvodi šumarstva – namještaj, montažne kuće, građevinska stolarija i parketi.

"Nažalost suficit koji ostvarujemo odnosi se na drvnu građu, sirovinu, na drvo za preradu i na najgluplji mogući način mi nekome izvozimo sirovinu da bi onda taj napravio finalni proizvod i po daleko većim cijenama ga plasirao u BiH", smatra Igor Gavran, ekonomista.

Tako BiH gubi po dva osnova.

Nekada je BiH imala gigante poput Šipada i Krivaje koji su u proizvodnji namještaja ostvarivali enormne uspjehe na svjetskim tržištima, međutim danas je neshvatljivo da se resursi u drvnoj industriji ne koriste za proizvodnju na domaćem tlu, jer bi tako benetfiti za državu bili mnogo veći, objšanjavaju ekonomisti.

Naši sagovornici ističu da se entitetska Ministarstva šumarstva i poljoprivrede moraju ozbiljno uključiti u planiranje raspodjele šumskih dobara, kako bi se smanjila zavisnost od tržišta EU, jer ćemo u supriotnom ostati i bez šuma i bez resursa.