2001. godine Ariel Šaron izabran je za premijera Izraela. Gardijan o njemu piše: “Godine 1953. major Šaron počinio je svoj prvi ratni zločin: masakr 69 civila u jordanskom selu Qibya. Godine 1982., kao ministar obrane, predvodio je izraelsku invaziju Libanona u ratu koji nije uspio ostvariti nijedan od svojih grandioznih geopolitičkih ciljeva. 

Piše: TARIK ĐIKIĆ 

Komisija za istragu utvrdila je da je Šaron odgovoran jer nije spriječio masakr palestinskih izbjeglica u Beirutskim logorima Sabra i Šatila…

”.Šaronu je, dakle, utvrđeno učešće u ratnom zločinu, a Izraelci su ga ipak birali na vlast 2001. godine.  Znali su da biraju ratnog zločinca, on im je bio poznat koliko im je bio poznat i Hajnrih Himler ili Adolf Hitler, a eto, ipak su ga birali, njega, ratnog zločinca, da ih vodi. Kao i svaki takav političar,  Ariel Šaron nije znao ništa drugo nego da organizuje mržnju i rat.

Nije mogao dozvoliti da rješenje o dvije države, dogovoreno u Oslu, postane stvarnost. Kao dar od Boga za nasljednike Šarona, ili kao vrlo sretna slučajnost, ako vjerujete u slučajnosti,  Hamas u Gazi na vlast dolazi 2006. godine, pet godina nakon Šarona, a za Hamas su, naravno, glasali Palestinci, za Hamas, za organizaciju kojoj na čelu piše da je pogrešna. Hamas nikada nikome ništa dobro nije donio

Za Palestince u Gazi to su bili poslednji izbori. Hamas je potpuno uzurpirao nadu Gaze, njenu budućnost, izdajući se za tobožnje branioce Palestinaca dok ih je u stvarnosti vodio u nestanak.  I za Hamas, kao i za Šarona, rješenje o dvije države nije bilo stvarno prihvatljivo. Kad god se otvorila prilika za mir, Hamas ju je upropastio uz svesrdnu pomoć svih onih izraelskih snaga koje su baštinile i baštine Šaronovo naslijeđe.

Niko izraelskim desničarskim vođama među koje Natenijahu sasvim sigurno spada, nije draži i bliži od vođa Irana i Hamasa. Znate uostalom tu priču, otcijepićemo se, nećete, napravićemo treći entitet, nećete, ukinućemo deveti januar, nećete, obrisaćemo entitete, uvešćemo treći entitet. Dok masakr civila Gaze ovaj svijet pretvara u mjesto koje bi najbolje bilo potpuno uništiti, dobro bi bilo da na umu imamo svu užasnu prljavštinu tog užasnog čvora u kojem su žrtve prije svega Palestinci, ali i svi oni Izraelci koje su svi zdušno strpali uz ovog izraelskog kriminalca.

Genocid koji je Izrael proveo i provodi pod krinkom samoodbrane od stvarnog zločina koji Hamas zaista jeste počinio, nema nikakve veze sa žrtvama i otetima, već sa politikom. On nema veze ni sa pobijenim Izraelcima, on ima veze samo s političkim planom o kojem u visokim krugovima svijeta vjerovatno svi sve znaju. Lično ne bih ni trenutka žalio zbog uništenja Hamasa, ali ovdje se ne radi o Hamasu, ovdje Hamas nije stvarna meta već izgovor, meta je jedan narod kojeg se već 75 godina uporno nastoji fizički istrijebiti onako kako je Hitler nastojao uništiti Jevreje, to se sada i javno govori, javno poručuje, ministar odbrane Izraela obavještava da će biti počinjen genocid, dakle, radi se o Holokaustu samo što su žrtve druge vjere i sada ih ljudskim životinjama proglašavaju oni koji to nikada ne bi smjeli ni pomisliti, a ne izgovoriti.

Mosad ne samo da je znao za napad,  Egipat ih je nekoliko puta upozorio što njima zapravo nije ni bilo potrebno jer su to znali i bez Egipćana, ne samo da je Mosad znao za napad već ga je i omogućio, oduzimajući oružje od kibuca uz granicu, povlačeći vojsku i obavještavajući organizatora koncerta da je situacija potpuno mirna.  Šest dugih sati izraelska vojska nije reagovala na napad za koji su saznali odmah, tamo na onoj ogradi kojoj neopažena ne može prići ni muha, a ne neki bager.  Jednom naoružanom dronu ili helikopteru, ne treba ni 15 minuta, a ne 6 sati. Uvjeren sam da su i Hamas i Izrael znali šta rade.

Epilog će biti deseci hiljada potpuno nepravedno ubijenih civila i do sudnjeg dana izgubljena nada za mir. Nemojte da vas pri tome čudi licemjerje zapadnog svijeta koji ne želi zaustaviti masakr, kao što ga nikada nije zaustavio nigdje gdje su stradali drugi, u Trećem Rajhu, u Vijetnamu ili u Bosni, nije to nikakvo iznenađenje. To je modus-operandi bogatih društava, nisu se puno pomijerali ni Rimljani, ni Turci, pa neće ni Anglosaksonsko carstvo ili novootkrivena zalivska Meka za bogate.

Kad smo kod toga, jednako licemjerne i hladnokrvne su i sve vođe arapskog svijeta koje verbalno osuđuju Izrael ali nikakvu suštinsku akciju ne poduzimaju, previše su zabavljeni izopačenim nabijanjem skupih balkanskih kurvi po zlatnin hotelima Dubaija da bi mislili na mrtvu djecu Gaze. Sve to vam je nešto kao turski kontingent u Pločama i Holandski u Srebrenici. Palestinci odavno nisu interesantni nikome, oni su “prljavština” koju se mete pod tepih.

Očekivati od svih tih centara moći da postupe po svojim navodnim pravilima odavno je postalo smiješno. Pravo pitanje nije šta će biti sa Palestincima, pravo pitanje je kada možemo očekivati Hanibalovu vojsku svako na svojim vratima, a siguran sam, bez imalo sumnje, da ćemo tome svjedočiti prije nego se nadamo.  Još nije potpuno jasno ko će biti svi oni koji će probijati bedeme i raznorazne granice, ali jest jasno da će do toga itekako doći.

Moja je supruga svjedok da sam prijatelja i novinara Le Monda upozorio na to još 1995. godine. Sve dok ovo nije počelo imao sam neku nadu da može biti drugačije, ali sada znam da je poredak trajno urušen i da ćemo morati svjedočiti nestanku mnogih nacija među kojima će biti i puno onih koje su mislile da im se to ne može dogoditi. Sama Mađarska ugrožava javno najmanje četiri države i ima vođu za taj posao.

Jednom kada nestanu sve ograde, samo je more granica. Svijet hladno posmatra nestanak jednog naroda, nesvjestan da zapravo posmatra početak svog kraja. U Sarajevu je koncert, praznim glavama je napunjena Zetra, bila je i juče, a biće i sutra, omladini i odraslima pjeva neka gologuza ženska koja je prije toga jednako praznim glavama četiri i pet puta napunila dvorane u Zagrebu i Beogradu. Nije stvar u tome da se ljudi ne smiju zabaviti dok se negdje na svijetu dešava genocid, istrjebljenje, masakriranje djece, nema problema, ali stvar je u tome da ljudi tako lakše zaborave na zlo, a mi se polako navikavamo na to da je to u redu, jer da se osam miljardi ljudi diglo na noge ni Hamasovog Hamasa Hamas, a ni Izraelovog Izraela Izrael, ne bi smjeli kvrknuti i riješili bi to sranje preko noći na jedan od stotinu prihvatljivih načina.

Na kraju, jedan je Albanac mom ocu, koji nije vjerovao da se na Kosovu zaista događa ono što se tada, krajem osamdesetih, zaista događalo, rekao, “Ako, ako, će zaigra mečka i na tvoja vrata”. I zaigrala je.E pa Hanibal ante portas, narode, Hanibal ante portas.