Ogroman broj diplomata, pa čak i samozvanih “eksperata” za Balkan spremni su bili vjerovati kako Dodik ne misli ozbiljno, već da samo “brusi oštru retoriku” radi osvajanja vlasti i pragmatičnosti.

Piše: FARUK KAJTAZ (Izascene)

Što je najgore, jedan solidan broj njih i danas, nakon svega...Putina, ordena, Ukrajine...misli manje više isto!

Dodik je, naravno, odavno skontao takvu mlohavu politiku Zapada...prije svega EU i SAD, pa svaki put svoju letvicu provokacija podiže na još veći nivo. Stalna uvjeravanja i vjerovanja da Dodik samo priča i proizvodi puno buke bez puno rezultata vratila su se kao bumerang.

Ravno u lice!

Cijela ova predstava postala je itekako očita nakon brutalne ruske agresije na Ukrajinu, ali ni tada se „stranci“ nisu postavili prema Dodiku u skladu sa njegovom politikom i potezima. Bude tu i poneko navodno oštrije saopštenje ili nekakva „crna lista“!?, ali u stvarnosti se gotovo ništa ne mijenja. Dadače! Dodik je i dalje poželjan partner. Neko ko može i dalje provoditi svoju vrlo opasnu politiku bez velikih problema.

I dok se sa drugima „stranci“ obračunavaju brutalno i bez ikakvog zazora prema Dodiku i dalje traje politika minimalnih očekivanja. Eto, samo da malo ublaži retoriku i sve bi bilo prihvatljivo!

Prema Dodiku zapadne diplomate voze „k'o po jajima“, dok on praši sa svojom (pro)ruskom politikom „sve u šesnaest“. U isto vrijeme se političkom Sarajevu stalno nabija na nos veza sa, recimo, Erdoganom – liderom važne članice NATO saveza!?, a Dodikove „specijalne veze“ sa Vladimirom Putinom se tek stidljivo propitkuju.

Čak i kada on odlikuje ruskog predsjednika, baš u vremenima kada se cijeli Zapad zgražava nad politikom Putina u ratu protiv Ukrajine. Ratnim zločinima i razaranjima.

Zašto onda treba čuditi da Dodik (opet) ide korak dalje, pa posjećuje Putina...poručuje mu baš ono što on želi čuti. Putin nema baš puno prilika za političke susrete u Evropi, a Dodik je jedan od njih.

Jes' da je to nekakav entitet u BiH, ali kada nema puno izbora i Mile od Laktaša dobro dođe.   

Putinov, Dodikov i ruski interes je potpuno jasan, ali je nejasno zašto na sve to Zapad gleda sa toliko ambivalencije, pa čak i dozom nezainteresiranosti?

Problem je u zapadnom vjerovanju da se problemi mogu rješavati pritiskom na slabije ili na one iza kojih ne stoji nekakav važan diktator sa atomskom bombom, dok se sa pravim problemima i „troublemakerima“ treba igrati oprezno.

Strogoća se uporno i dosljedno vježba samo tamo gdje se to može, kao dokaz nekakve nove politke, dok se prema ostalima uglavnom neuspješno improvizira ili se vjeruje u mogućnost dogovora.

Politika Zapada na Balkanu je u zadnjih desetak godina, tek impresivna kolekcija „grandioznih promašaja“.

Prvo se ozbiljnim stvarima, na uvijek rovitom Balkanu, pristupalo bez puno pravog interesa, a kada se saznalo da se Rusija itekako „ugnijezdila“ u ovom dijelu Evrope, onda se pokušava nešto „izmisliti“ na brzinu.

Rezultat te nove brzine je „nova“ improvizatorska politika brzih i loših strategija. Vatra se pokušava gasiti benzinom, jer se problemi nastoje „riješiti“ sa onima koji su već itekako odabrali stranu. 

U isto vrijeme se dokazanim i logičnim geopolitičkim saveznicima dodatno vežu ruke u nadi da će to zadovoljiti problematične politike, oličene u Dodiku i ostalima - da promijene kurs.

Naivno je to vjerovanje, jer se to nikada neće dogoditi!

Jednostavno je proteklo previše vremena i novca, dok se “mudrovalo“ o Dodikovoj „retorici bez sadržaja“. Sada kada sadržaja ima napretek...e sad' bi se kao nešto probalo.

Mlohavo, slabo i bez pravog rezultata. Zato je Putin odlikovan. Zato je Dodik u Moskvi!