Ponovno (po ko zna koji put) nacrtani ustaški i nacistički simboli na ulaznom pročelju mostarskog Partizanskog spomenika živa su potvrda da u Mostaru pitanje tretiranja promocije i veličanja mračnih totalitarnih režima nije tek „tehničko pitanje“, kako to neki ovdašnji „krugovi“ žele prikazati.  

Piše: FARUK KAJTAZ (Izascene)

Poput, recimo, izmjene naziva ulica nazvanih po vojnim i političkim liderima NDH. Problem veličanja nacističkog svjetonazora i ideologije, očito je ima svoje duboke i postojane korijene u Mostaru.

Kako su i zašto te ulice uopšte imenovane i zašto je trebalo tako dugo vremena da se uklone iz javnosti? Uostalom, da li je samim činom tehničkog skidanja tabli zaista došlo do izmjene javne paradigme i odnosa dijela javnosti prema tom pitanju?  

I dok se Mostar bavi tehničkim pitanjima, politikom i formom, te prima čestitike (čak iz inostranstva) dobro uhodane ekipe uporno rade svoj „posao“, pri čemu ih policija, iz nekog čudnog razloga nikada ne pronađe niti barem ima nekakve opoipljive tragove o njima!?

Kako je nešto takvo moguće...sve ove godine?

Uvijek se to na kraju završi sa „nepoznatim počinicima“ za kojima se stalo traga, ali ih se nikada ne nađe. E sad' jesu li ti „počinioci“ baš toliko vispreni, organizovani i neuhvatljivi da mogu toliko godina uporno šarati goleme grafite i macolama lomiti spomenik da to niko ne vidi i ne dozna ili se pak radi o nečemu sasvim drugom? Puno opasnijem!

Evo... pada mi na pamat da je možda glavni problem u nedostatku prave – istinske volje da se to pitanje konačno riješi. Da se konačno pređe sa riječi na djela...

U teoriju da to neko moćan cijelo ovo vrijeme zatašakava ne želim (još) vjerovati, jer bi to onda značilo da smo stvarno dotakli ubjedljivo najnižu civilizacijsku tačku, nakon koje više teško može biti povratka u bilo kakavu normalnost društvenih odnosa.

Dakle, stvari su sasvim jasne. Politika i policija...vlast uopće treba već jednom prestati sa izražavanjem zabrinutosti i odlučiti da se ovaj problem konačno riješi ili barem stavi pod kontrolu. Nit' je Partizanski spomenik „igla“ pa da se može tek tako sakriti, niti policija ne raspolaže sa mogućnostima, ljudima i sredstvima da se ovom vandalizmu stane konačno u kraj.

Treba prestati i sa tom igrom skrivača. Ukoliko neko misli da Partizanskom spomeniku nije mjesto u Mostaru, zbog komunističke pozadine cijelog projekta, onda to treba i javno reći, a ne šutjeti u sjeni...

Sve dok se problemu prilazi samo od slučaja do slučaja i na način da se nakon malo medijske buke sve zaboravi u Mostaru će trajati to ciklično iživljavanje ("začarani krug" uzroka i posljedica) nad grandioznim spomenikom, čiji značaj prevazilazi granice Mostara i BiH. Prije svega u kulturološkom smislu.

Radi se o kulturnom dobru najviše kategorije i bez ideoloških oznaka, (što je posebno važno!), koje bi Mostar trebao svakako zaštiti, a ne ostavljati ga na milost i nemilost onima, koji već godinama vode izmišljene ili stvarne ideološke i kulturne ratove.  Onima, koji samo čekaju da prođe dovoljno vremena, da se javnost navikne, pa da se „završi posao“.

Sve se uruši nakon niza možda malih, ali čestih „incidenata“.

Na ispitu su ne samo Mostar i BiH, već i međunarodna zajednica, koja deklarativno stoji iza značaja Partizanskog spomenika kao kulturnog dobra, ali suštinski ne čini dovoljno da se „pokrenu neke poluge“ i konačno krene sa mrtve tačke.

Ako se mogao mijenjati Ustav ili Izborni zakon, šta je problem da se OHR pozabavi i zaštitom kulturnog dobra Mostara i BiH? Posebno ukoliko iza toga stoje određene dobro poznate mračne ideologije.

Barem deklarativno svi su za, ali se očito neke stvari „moraju pogurati“ da bi se krenulo sa mrtve tačke. Predugo to traje.

Ili OHR opet ima neka preča posla? Možda samo (po ko zna koji put) "uzaludno pitamo"?