Beogradski pisac i sociolog Stefan Simić u svom stilu se osvrnuo na stanje društva u Srbiji koje se oslikalo mitingom koji je organizovao predsjednik ove zemlje Aleksandar Vučić. Sve bi stalo u jednu rečenicu, kiša je pala da sve sapere. Objavu prenosimo u cijelosti.

Kiša tačno počela u sedam. Šetao sam oko skupa, nekih sat vremena, i razmišljam.

Dovođenji ljudi s posebnim potrebama, svakakav svijet sa socijalne margine, sa svih strana. Kada se slika iz visine, vidi se masa. Glava je glava, da li Teslina, ili nekog nesretnika kome život prolazi u ispijanju piva ispred prodavnice. Ali kada im priđeš bliže, ti ne možeš da vidiš nijedno biće sa sjajem u očima.

I ne, ne likujem što pada kiša kao mnogi. Žao mi je ovih ljudi, ovog naroda. Sat i više vremena sam šetao, posmatrao. I osjećaj je kao neki val beskrajnog mraka koji te tjera odatle. Tu nema politike, tu nema ideja, tu nema slobode. Samo dnevnica, da dođeš, prošetaš Beogradom. Tužan sam.

Gledao sam mnoge nesreće, direktno u lice. ali ovako nešto još nisam vidio. Tragedija jednog naroda, koji se prodaje za sendvič, 20 eura, AV čokoladicu. Većinu ovih ljudi ne zanima ni Vučić, ni politika. Samo su toliko izgubljeni da im je ovo samo jedan od dana. Transfer blama je mala riječ za ovo što se danas dešavalo, i dešava, u Beogradu.

Koristiti kojekakve nesretnike za svoja kulisa koji ni ne znaju šta se dešava čista je zloupotreba. I niko iole normalan u tome ne bi smio da učestvuje. Zgroženo sam sve to posmatrao i poraženo se vratio kući.

Još kada sam video neka meni poznata lica, kako cupkaju, skrivaju pogled. Shvatio sam cijenu života mnogih u Srbiji. Nije ni slučajno što je počela kiša. Sve to da spere i opere, kao simbolična poruka, na prljavštinu i smrad. Nažalost, ali je tako.