Sedamdesetih godina 19. stoljeća Palermo je dobio predivan urbani štih zahvaljujući francuskoj školi arhitekture. Tada se tvornice još uvijek podižu u gradskim ulicama kako radnici ne bi predugo pješaliči od stana do radnoga mjesta, mnogi stanovnici gradova u dvorištima drže perad, svinje i goveda, a magarci i konji su glavne vučne životinje.

Piše: ZDENKO SAMARŽIJA (Ljudski.ba)

Francuski arhitekti, za razliku od ostalih škola ahitekture, veliku ulogu pridaju urbanizmu i koriste stalne vjetrove kako gradom ne bi dominirali mirisi staja i gnojnica, a dim iz ložišta kotlova parnih strojeva čim prije odlazio iz grada. Palermo je, kao i tri Azizije (Orašje, Bosanski Šamac i Bosanski Brod) i mnogi gradovi Osmanskog Carstva koje su podignuli francuski arhitekti, bio je oličenje urbanističke superiornosti: osim solidnih zgrada s nevelikim i stanovima jeftinoga najma za radnike, podižu se raskošniji stanovi i kuće za više društvene slojeve te vile za poduzetnike i gradsku elitu. I Palermo i europski gradovi nastali pod francuskim utjecajima – i gradovi Europljana na drugim kontinenima – obiluju zelenilom, širokim alejama uz drvorede po kojima se u slobodno vrijeme šeću umalo svi građani, velikim parkovima, raskošnim javnim zgradana, kazalištima, hotelima i kavanama.

Na žalost, i Palermo je uz većinu europskih gradova stradao u Drugom svjetskom ratu, da li od nacista ili u bombardiranjima saveznika ili je gradove oslobodila armija koju su predvodili maršal Žukov ili maršal Tolbuhin, svejedno. Uništeno je bezbroj secesijskih zgrada, parkovi su izgorjeli ili su ih stanovnici opkoljenih gradova sami srušili kako bi došli do ogrijevnog drveta. Istok Europe se oporavljao sporije od Zapada jer je destrukcija na istoku Europe bila neusporedivno snažnija, dok je obnovu Zapada pokrenuo „Maršalov plan”.

Mafija nija luda da troši vlastite novce: prvo treba trošiti tuđe. Najsnažniji mafijaški klan Corleone korupcijom političara središnje vlasti domogao se upravljanja dijela sredstava američkog Maršalovog plana i dijela talijanskog fonda za pomoć nerazvijenom jugu Italije: jug Italije bio je nerazvijen u usporedbi s moćnim industrijskim gradovima sjevera Italije, ali ne u usporedbi sa Slovačkom, Mađarskom, Makedonijom, južnom Srbijom i još nekim državama. Jug Italije, osobito Sicilija i dijelovi talijanskog kopna na kojima su se sukobili nacisti i zapadni saveznici, bili su razrušeni i unesrećeno stanovništvo slilo se u gradove gdje je pomoć u hrani i lijekovima bila redovna – samo u Palermo je pristiglo približno 100.000 beskućnika.

Mafija je trebala „oprati” novac i smišljena je krilatica „Palermo je lijep – učinimo ga još ljepšim”. U kratkom vremenu su podmićeni ambijentalni političari neprestano mijenjali urbanističke planove (dijelovi Palerma pretrpjeli su i do 4000 urbanističkih promjena) i neselektivno izdavali lokacijske i građevinske dozvole. Mafija je munjevito očistila šutu od srušenih i očišćenih zgrada, pa i pravih bisera secesijske arhitekture, iskopala temelje devastirajući nebrojena arheološka nalazišta i građevinski otpad odlagala na plaže. Poneke su i danas zatrpane. Nicale su počev od 1954. godine tisuće višekatnica i nebodera, pa i u nekadašnjim parkovima i alejama. Palermo je u petnaestak godina postao prezagušen, neprovjetren i potpuno izbetoniran grad. Naravno da gradnju nitko nije kontrolirao.

Nakon kratkog vremena srušila se prva zgrada, a onda su urušavanja postala svakodnevna. Isprva se tugovalo za poginulima i nestalima pod ruševinama, a nakon nekog vremena urušavanje višekatnica novogradnje prestala je biti vijest. Zgradama su nedostajala stepeništa, nitko nije ugradio liftove, neke zgrade nisu priključene na vodovod, neke na kanalizacionu mrežu. Kvarova na istalacijama nije bilo kraja. Nestalo je parkova, nedostajlo je dječjih vrtića, škola, zdravstvenih institucija, a najviše socijalnih stanova za dugoročni najam, parkirnih mjesta i dječjih igrališta. To mračno razdoblje naziva se „silovanje Palerma”.

Koliko djece treba umrijeti da prestane „silovanje Srbije” i da Srbija prestane silovati okolne države.

(Zdenko Samaržija, ugledni je profesor filozofije i povijesti te autor više udžbenika za učenike osnovnih i srednjih škola)