Još u najavi svojih ambicija za obavljanje neke važne (državne) funkcije jasno se moglo razaznati kako se lider NIP-a Elmendin Konaković „začešljao“ za neku važnu priču.

Piše: FARUK KAJTAZ (Izascene)

I eto...kad' se vlast konačno nekako sastavila (sa Draganom i Miloradom i bez Bakira) i uz mali milion nejasnoća i otvorenih pitanja, ambiciozni Konaković se dokopao funkcije ministra vanjskih poslova!

Ministarstva, koje mu je prema svim predispozicijama, zapravo, ako ćemo pošteno, a hoćemo - najmanje odgovaralo...

Prije svega, zbog neiskustva (i političkog i profesionalnog) u tom važnom poslu, koji osim političke volje i želje, mora sadržavati i podosta diplomatskog zanata, koji se ne uči preko noći - niti se bilo ko, pa ni Konaković s time „rađa“. On možda ima (ili misli da ima nekog talenta), ali to ne znači da se diplomatijom može baviti samo zato, jer ga je to dopalo ili mu se učinilo da je zanimljivo i dovoljno atraktivno.

U svim zemnljama, a posebno u onima kojima je vanjska politika itekako važna (a BiH je baš takav primjer) na ovu funkciju, u pravilu, dolaze samo najbolji i najiskusniji ljudi. Teške diplomatske „iskusnjare“, koje su već bile amabasadori ili obavljale druge važne diplomatske funkcije. Ljudi od itekakvog političkog i profesionalnog integriteta, jer je funkcija prvog diplomate, zapravo najjača funkcija u izvršnoj vlasti nakon premijera ili predsjednika države.

Zbog toga i postoje diplomatske akademije, a oni koji se time odluče baviti, cijeli svoj radni vijek provedu u učenju jezika i usavršavanju vještina.

Ministarstvo je u pravilu „kruna“, a ne početak diplomatske karijere.

Sve te predradnje: iskustvo, potrebno znanje, rutinu, te političku i državničku „težinu“ Konaković je jednostavo preskočio i fino zasjeo u fotelju. I to sa nekakvim javnim stavom, kao da je to sve za njega tek jedna od funkcija, koju može umješno i „serbes“ obavljati. „Malim prstom“. Takav stil je, uostalom, i nešto po čemu se Konaković itekako prepoznaje, jer u pravilu uvijek prvo puca, pa onda pita šta je bila meta?

A kako to izgleda u stvarnosti?

E...to smo mogli vidjeti već iz njegovih prvih nastupa na novoj funkciji. A isti su bili naglašeno opušteni i bez neke stvarne težine.

Gotovo, pa protokolarni.

Prvi pravi ispit je imao ovih dana u Zagrenu, gdje se požurio ispuniti svoje odavno dato obećanje da će prvo u Hrvatsku. Naravno, bilo je puno razloga da se to i učini i to ne samo zbog susjedskih odnosa, već i brojnih „otvorenih pitanja“, koje je većinom otvarao zvanični Zagreb. Namjerno i s jasnim ciljem. Od miješanja u unutrašnja pitanja BiH i njenog zakonodavstva, pa čak do ozbiljnih uvreda koje je znao u više navrata ispaliti predsjednik RH - Zoran Milanović.

Ali ništa od dobre pripreme i dogovora jednakih partnera, kako se to radi prema odrednicama „diplomatskog zanata“...

Dino je u Zagreb, kazali bi Mostarci „otišao mahajućih šaka“. A tamo je dočekan kao neko s kime se može razgovarati „o svemu“, pa očito i dogovoriti. Kao neko ko ne mari previše za ranije prilike i ukupan kontekst događaja, već stvari pragmatično resetuje, bez puno uplitanja u suštinu.

I baš takav ministar vanjskih poslova BiH je i trebao zvaničnom Zagrebu. Načelan i nagodan. Bez puno zahtjeva i spreman na slikanje u svakoj prilici. Posebno, nakon što je pripremu susreta (po upustvu HNS-a) već uradila Borjana Krišto – par dana ranije.  

Spreman i na razna obećanja, koja u Zagrebu vole čuti skoro svi, a naročito Plenković i Milanović. Konaković je bio spreman i na ležerni susret sa Zoranom Milanovićem i to nakon svega što je ovaj izjavio o BiH i njenim građanima u zadnje vrijeme. Bez bilo kakve (moguće) isprike i tek uz ponavljanje raznih općih mjesta (EU i NATO) i prigodno slikanje bez zastave BiH!?

Sve to je Konaković „progutao“, pa onda ne treba čuditi što su ga u Zagrebu držali k'o malo vode na dlanu, jer su konačno dobili nekoga ko je spreman sve zahtjeve prvo uredno saslušati, a brojne od njih i uvažiti, te hitno ubaciti u proceduru!

Bila je to savršena prilika za Zagreb, a posebno za Milanovića da se na lagan način operu od bilo kakvih prozivki zbog politike u BiH, jer eto...pa i sam ministar vanjskih poslova susjedne zemlje misli „skoro, pa isto“.

Zagreb je ovom šupljom posjetom dobio jako puno, dok je osim Konakovića - najviše izgubila BiH. Ponajprije na planu diplomatskog kredibiliteta i vjerodostojnosti.

Ne, nije pokazana nikakva želja za relaksacijom odnosa, kako se to površno interpretira, već neugodno nepostojanje političko-državne kičme i jasnog stava.

Ali, tako je to kada imate „vanjskog“ ministra kao Konakovića. Nekoga ko smatra da se međunarodnim poslovima može baviti kao kod kuće na lokalu.

Uz puno medijske buke, a malo prave suštine i rezultata. Neko ko u obračune ulazi do koske i bez kraja i konca. Prije svega u vlastitim redovima. Na domaćem terenu...u svojoj avliji...

Za vanjsku upotrebu, naš „vanjski“ ima, naime – samo finjak priču!