Teško državi u kojoj djeca odrastaju u uvjerenju da već sutra može biti rat i kojoj su im jedini idoli političari. E u takvu zemlju se upravo voljom većine političara pretvorila BiH. Ovaj tekst izazvan je reakcijom dvije djevojčice iz dva različita grada u kojima se oslikava sva nesreća njihovog odrastanja u jednom „bolesnom“ društvu.Jedna se plaši rata, a druga sanja biti političar. Šta je gore teško je razlučiti.
Piše Ibrahim Emić (Ljudski.ba)
Nesretni ministar privrede u Kantonu Sarajevo Adnan Delić pokazao je kako se dobra i ljudska namjera neznanjem i poltronizmom može pretvoriti u bumerang koji vam se razbije o glavu. I da raščistimo, baš me briga hoće li Delić svojom krivicom hodati razbijene glave, ali se naježim pri pomisli šta nam političari kao što je on mogu učiniti od djece.
- Kad porastem želim biti Elmedin Konaković. To je rekla jedna djevojčica, čista i neiskvarena utjecajem koji sredina nameće nama odraslima, početak je hvalospjeva kojim je Delić na svom Facebook profilu napisao o svom partijskom šefu.
U želji da sačuvamo mentalnu higijenu, o poltronizmu, uvlačenju glave u guzicu, kako bi se opravdao (NIP)otizam oslikan u zbrinjavanju svih stranačkih gubitnika na izborima za načelnike i gradonačelnike veličanjem lika i djela Konakovića ovdje se nećemo baviti. Da je sreće prije objave svakog političara pisalo bi "zabranjeno gledanje mlađim od 18 godina", za starije bi mogla opomena "sadržaj ima unznemirujuće poruke".
Suštinski problem je Delić demonstrirao politički snobizam koji realnost percipira onako kako samo njemu odgovara. Strašno je i odvratno vlastiti karijerizam graditi zloupotrebom djece. Gore od toga je samo tvrditi da dijete koje želi biti političar nije iskvareno uticajem sredine koja je očigledno u velikoj mjeri oblikovala autora hvalospjeva stranačkom šefu iskrivljujući mu poglede na svijet.
Delić nam na najgori način prezentira narativ primitivnog društva u kojem je normalno žrtvovati djecu kako bi se odobrovoljili „moćni bogovi“ što žive na državnim jaslama. Da se razumijemo nije samo problem u Deliću i Konakoviću, ima mnogo gorih poput Sanje Vulić koja u šefu SNSD-a Miloradu Dodiku upravo vidi Boga, jer samo joj je „svevišnji“ mogao nacrtati 100 posto glasova na nekim biračkim mjestima u Doboju. Bosna je puna političara koji kao Bakir Izetbegović misle da roditelji daju njihovo ime djeci kako bi ispunili svoje snove.
A ovdje djeca sanjaju rat! Autora ovog teksta prije Delićeve objave u drugom gradu jedna djevojčica od 11 godina je prekidajući igru zabrinuto upitala: „Čiko je li ovo počeo rat?“ Čula je pucnje iz pištolja, sa svadbe, ali njen mozak je baždaren na rat. To nevino stvorenje kontaminirano je politikom koja im putem medija, ali i njihovih roditelja servira strah i neizvjesnost umjesto sretnog djetinjstva.
Zato Adnane Deliću i svi slični njemu, prekinite! Budite šta god želite, vježbajte rektalni alpinizam koliko vam je volja, ali pustite djecu, neka rastu, neka se igraju, neka ne maštaju da postanu kao vi. Ako im želite sreću podržite prijedlog iskusnog Vehida Šehića i bez intervencije Visokog predstavnika ukinite nezaslužene političke benefite. Smanjite primanja političara, pa da vidimo ko će se baviti ovim zanimanjem koje može biti časno. Tak tada neće biti sporno ako idol djetetu bude političar, jer će ga nositi ideja, a ne materijalizam.
