Godina polako curi kraju. Zato smo odlučili podsjetiti vas na važnost dobrosusjedskih odnosa i života u BiH koji samo zli i pokvareni ljudi ne vide kao bogatstvo. Zato podjećamo na poruku Marinka Banovića iz Tuzle svom komšiji Hrvatu koji za sve krivi one druge.

Nakon sto napisah da sam sretan sto sam rođen u Tuzli i što pripadam "svome stadu" dobih mnogo dobrih komentara, ali i jedan koji mi se posebno dojmio i to od koga, od susjeda svoga, kojega prenosim u cijelosti. "Šta popio si friške šljive pa ti se zamantalo u glavi, zar ne vidiš napustene kuce Hrvata!!

"Dakle, dole u potpisu Ivo M. koji nije kao moj bivši drug Đokić R. iz Srbije, ali jeste iz moga Doknja, moje i njegove Tuzle (naravno ako je još uvijek smatra svojom) jer, došlo je čudno vrijeme i čudni ljudi u vremenu tom. Samo da ti naglasim dragi moj dobri Ivo, da nikada nisam bio alkoholičar, a već sedamnaest godina ja apsolutno ne konzumiram alkohol.

E moj dobri Ivo kako ti meni napisa, a ja iako sam " nedovoljno pismen" ipak nešto i shvatih,da su po tvome mišljenju isključivi krivac za masovni egzodus bosanskih i tuzlanskih Hrvata ovdašnje vlasti, vlasti  i moga i tvoga grada. Moram odmah da ti kažem da to apsolutno nije tako, a evo ja bi ti pokušati i pojasniti i ko su isključivi krivci za to! 

Pa krenimo redom, ali polako, jer želim pisati narodnim jezikom, kako bi me obični, mali i normalni ljudi, kao što sam i ja sam shvatili i razumjeli!!!.Znaš li ti moj dobri Ivo, da su "naši" emisari nakon što je prestao ratni put br. 115 HVO brigade Zrinski Tuzla, a što se nije trebalo dogoditi, dolazili, i u moj, i u tvoj Dokanj i tada ti isti ljudi izjavile kako imamo 72 sata vremena da svi napustimo naša stoljetna ognjišta, na kojima smo nikli i ponikli, i ja, i ti moj dobri Ivo, jer "pripadnici II korpusa ABIH se spremaju da nas napadnu, pobiju, popale naša sela i da nas sve protjeraju".

Bila je to užasno prljava, ružna i opasna propaganda sa njihove strane, ali hvala Bogu to se nije dogodilo. Tada je pobijedio razum, jer da je ne daj Bože sudbina nas i naših sela oko Tuzle bi bila strašna, tužna i neizvjesna. Da, i ja sam tada bio jako kivan, zbog "gašenja" te brigade, jer ratni put iste bio je častan i evo, kao da još uvijek čujem onu krv kako žubori po livadama Drijenče, i kao da mi se iz crne zemlje javljaju i dozivaju me i Božo, Miroslav, Marko, Darko, i mnogi drugi što svoje živote položiše na oltaru domovine, naše jedine i meni najdraže Bosne i Hercegovine!

No, naredbu o gašenju brigade nije potpisao Selim Bešlagić, ali bio je to DEKRET, izričita naredba iz Sarajeva, naravno sa jasnim ciljem, a to je da dođe do krvavog i oružanog sukoba dva naroda u Tuzli, kako bi treći narod ostvario ono što NIJE mogao silom!!!! Znaš li ti moj dobri Ivo da se i tijekom nesretnog i krvavog sukoba ABiH i HVO u pojedinim dijelovima Bosne, svako jutro se čulo zvono sa crkve naše brežačke, sa crkve pravoslavne u Tuzli, zajedno sa ezanom sa šarene džamije tuzlanske.

Znaš li ti dragi Ivo da je veliki krst na brdu Kicelj u Crnom Blatu ostao i opstao i tijekom prokletog i krvavog rata, kada su sve džamije dizane u zrak, pa tamo gdje i rata nije bilo, kao i simbol ljepote, arhitekture, ona džamija Ferhadija u Banja Luci. Mada su neki željeli drugačije, to se ipak na sreću nije dogodilo! A znaš li zašto, moj dobri Ivo? Pa evo ja ću ti pokušati pojasniti.

NIJE JER JE OVO TUZLA, BOSNA, TUZLACI, BOSANCI, A ONI TO NIKADA NE BI MOGLI UČINITI!! ISTINA JE DA SMO PONOSNI ŠTO SMO SAČUVALI OBRAZ I DOSTOJANSTVO TUZLE I TUZLAKA!!

Samo zahvaljujući tadašnjem načelniku grada Tuzle gosp. Selimu Bešlagiću i našem tadašnjem gvardijanu fra Petru Matanoviću, mi smo tada ostali i opstali ovdje u našem gradu, a i u mom i u tvom Doknju, i hvala Bogu što je tako bilo!!! Hvala vam dragi moji Selime Bešlagiću i fra Petru Matanoviću, tuzlanski Hrvati to vam nikada neće i ne smiju zaboraviti!

 Pitaš me što su prazne hrvatske kuće u Tuzli, a mogu li ja tebe da pitam što je tužna i zašto plače ravna Posavina?Znam da ne znaš, pa evo ja ću ti pokušati pojasniti i odgovoriti. Zato što su je "naši" prodali, odnosno lijepu i ravnu posavsku ravnicu mijenjali kao par opanaka, za Drvar, Glamoč, Bosansko Grahovo, a da narod ni pitali nisu!!!

NIJE LI TO GRIJEH MOJ IVO DOBRI?

Znaš li zbog čega su gradovi u Zapadnoj Hercegovini skoro pa pusti, bez mladeži i muška uva u kućama? Da li su i njih protjerale "Balije"!!!??? Nisu moj Ivo dobri, već su upravo oni naši koji su braneći njih stekli ogromno bogatstvo. tvo na njihovoj muci i lažnim obećanjima!!! Znaš li moj dobri Ivo zbog čega je Zapadna Slavonija u Hrvatskoj, bogata žitnica skoro pa prazna i pusta!?? Jesu li i njih protjerale "Balije"!!? E pa nisu moj dobri Ivo, već su ih protjerali upravo oni koji su tamo vladali a za koje ti kažeš da su "naši".

Vidi Ivo, možda su tvoji, ali moji nisu sigurno, jer ja ne želim, ne mogu i neću, biti ničija dijaspora, jer ja imam svoju domovinu BiH u kojoj sam rođen i koju volim najviše na svijetu, jer je moja i jedino se u njoj ne osjećam strancem.

Znaš ono u ratu oženio mi se stariji brat, a usred sukoba izmedju ABiH i HVO. I eto doveo je sebi, a ne drugima, ženu koja se zove Sedika. Dolazi susjeda u moju kuću prilazi mojoj majci da joj čestita dobitak snajke govoreći joj, " čestitam ti dobila si bulu". Znaš li šta joj je odgovorila moja mati? Rekla joj je ovu rečenicu koju ću ja vječno pamtiti:" ona je moja snajka pa da je i mrka ciganka".

Nakon dvije godine moj brat Matija i snajka Sedika dobiju sina, moga bratica Denisa, strikanovo zlato i bakino prvo unuče! Opet ta ista osoba dolazi mojoj majci da joj čestita dobitak unuka rekavši joj tada:" čestitam ti dobila si malog Muju. "Znaš li šta joj je tada moja mati odgovorila? Rekla joj je ovako:" Daj tako ti Boga, ono sam ti oprostila, a ovo ti oprostiti neću!!! Ja sam dobila svog prvog unuka, svoje sve, ja sam jako sretna, a šta me briga što drugi nisu! Zašto bona ideš u crkvu i Bogu se moliš, a druge mrziš i vrijeđaš? To te sigurno u crkvi nisu naučili!"

Ona joj na to odgovori:" Ma bona ja sam se samo s tobom šalila!"" E ako je i šala, neslana je. "Po čemu se, moj dobri Ivo, naš Denis razlikuje od ostale djece, po čemu je manje vrijedan od sve druge ostale djece? Nije, Ivo moj dobri, NIJE, on je isti kao i sva druga ostala djeca samo što ga ja volim srcem, jer kada je djed, a moj otac preminuo, a koji se eto slučajno zove kao i ti Ivo,

Denis mi je prišao i pitao me sav uplakan:" A je li strikane, gdje je onaj štap od moga djeda i hoćeš li mi ga dati!?" Naravno da sam mu ga dao, a on je ga ponio sa sobom u Pulu i stavio ga u svoju sobu iznad kreveta na kojem spava. Šta misliš Ivo, kakve je boje krv u strikanovog Denisa, da li je plava, zelena, crna ili žuta? Evo ja ću da ti odgovorim moj dobri Ivo. Crvena je kao i u sve druge ostale djece.

Jednom prilikom mi jedan čovjek u vidno pijanom stanju reče i ovo: kako su sva djeca iz tkzv. "mješovitih brakova" bolesna i pomalo čudna!!!   Naravno pri tome aludirajući na moga bratića Denisa.E ja sam ga zbog toga moj dobri Ivo " poljubio" u sred čela i on je pao i poljubio patos. Tada mu se u glavi pomiješalo sve kao i ono dijete iz tkzv. mješovitog braka, a to mu je moj dobri Ivo bio znak zahvalnosti sa moje strane.

Poslije su po selu pričali ljudi da mu je u ušima tri dana zvonilo i da mu mozak radi na rezervi, a u biti on ga i nema jer da imamo bi trebao znati da sam i ja čovjek koji trpi do jedne određene granice, ali za brata, sestru, svog Denisa, svoju Tuzlu, svoju Bosnu ma tko to bio a govori protiv njih udaramo u istom trenu, a sigurno pogađam metu. Nikada mi više nije spomenuo " bolesnu djecu" iz mješovitog braka, jer je shvatio da ja znam da " poljubim ", a moj poljubac zna i da zaboli.

I na kraju, dragi moj Ivo kada dođeš u Tuzlu, u moj i tvoj Dokanj, navrati kod mene, da popijemo kafu, da se ispričamo i da ti kažem u sve mi diraj, ali u Dokanj, Tuzlu, našu Bosnu nemoj.

Molim te.ŠIRIMO LJUBAV, A NE MRŽNJU!!! VELIKI POZDRAV DRAGI PRIJATELJU I ŽELIM TI SVE NAJBOLJE U ŽIVOTU.