Zbrka i apsurd potpuni su, očito, i danas, baš kao što su bili devedesetih: usred ruskog napada na Ukrajinu, koji je obnovio hladnoratovske prijetnje te Rusiju i SAD doveo na rub globalnog sukoba, Hrvatska, saveznica Amerike i članica NATO-a, sukobljava se sa SAD-om u korist interesa Srbije, koja podržava Rusiju, i to zato što ni sama nije raščistila svoj prosrpski sentiment za podjelu Bosne i Hercegovine.

Ratovi devedesetih bili su neshvatljivi apsurd čistog uništavanja. Napadaču nisu donijeli ništa dobra, a napadnutima, naravno, još i mnogo manje. No, u njihovu se besmislu krije paradoks koji ih čini dodatno nerazumljivima: činjenica da su zaraćene strane, u jednom razdoblju te kolektivne tragedije, istodobno ratovale kao saveznici. Potpuni apsurd: na jednoj fronti, u jednoj državi neprijatelji; na drugoj fronti, u drugoj državi saveznici  – a sve u krugu od nekoliko stotina kilometara, često čak i mnogo manje. Hrvatska i Srbija – točnije, Tuđman i Milošević – preko svojih agentura u Bosni i Hercegovini, najmanje godinu i pol prešutno su, a nerijetko i otvoreno surađivali, ratujući, i jedni i drugi, istodobno protiv Armije Bosne i Hercegovine, koja je branila svoju zemlju. Trideset godina kasnije, obrazac se ponavlja: u svemu drugome suprotstavljene, često čak i otvoreno posvađane, vlasti Hrvatske i Srbije slažu se u jednome – da institucionalnu koheziju Bosne i Hercegovine treba zajednički oslabiti što se više može.

Želju za podjelom BiH Franjo Tuđman počeo je javno iskazivati i prije nego što je pobijedio na prvim izborima 1990. u Hrvatskoj. Još u predizbornoj kampanji govorio je, pokazujući kartu Jugoslavije, o “hrvatskom perecu” koji da treba “podebljati”. Tadašnji Tuđmanov najbliži suradnik, i njegov kasniji nasljednik na položaju hrvatskog predsjednika, Stjepan Mesić, mnogo je puta svjedočio o Tuđmanovoj neskrivenoj želji da se s Miloševićem dogovori o podjeli Bosne. Nije ostalo samo na željama: kada se Tuđman, u ožujku 1991, vratio iz Karađorđeva, sa sastanka s Miloševićem u četiri oka – Tuđman ondje nije htio svjedoke – oduševljeno je, prema Mesićevim svjedočenjima, okupio suradnike, objavio im da se s Miloševićem “sve dogovorio”, te zatražio da rasprostru karte, da im objasni taj dogovor o Bosni i Hercegovini. Bio je to početak razlaza Tuđmana i Mesića: tri godine kasnije, u jeku hrvatsko-bošnjačkog rata, potonji je otišao, jer nije htio pristati na podjelu Bosne.

Rat HVO-a i Armije BiH, nekadašnjih logičnih ratnih saveznika protiv zajedničkog neprijatelja, počeo je nešto više od godinu dana nakon što se Tuđman vratio iz Karađorđeva. Do tada je srpska vojska već bila okupirala trećinu Hrvatske, te iz njihovih kuća protjerala možda i pola milijuna Hrvata i nesrba, etnički očistivši goleme dijelove Hrvatske. U svibnju 1992, pet mjeseci nakon što je u Hrvatskoj potpisano primirje – tada s perspektivom da okupacija potraje dovijeka – u Grazu su Mate Boban i Radovan Karadžić, vođe hrvatskih i srpskih snaga u Bosni i Hercegovini, potpisali sporazum o nenapadanju, razgraničenju i suradnji. Izdajnički apsurd tog sporazuma u Hrvatskoj ni do dana današnjeg nije shvaćen u njegovim istinskim razmjerima, jer ni Hrvatska – pa, nažalost, ni njezini povjesničari – o njemu ne žele istinoljubivo govoriti. Ne bi bilo čudno da je taj sporazum u Hrvatskoj i dan-danas predmet mračne žudnje, pune grizodušja.

Rat HVO-a i Armije BiH trajao je godinu i pol, od listopada 1992. i prvog sukoba u Prozoru, do potpisivanja Washingtonskog sporazuma, koji su u travnju 1994. Tuđmanu nametnuli Amerikanci. Bio je to razoran i tragičan sukob s teškim ratnim zločinima na obje strane, ali veća je razaranja i veće zločine, bez daljnjega, počinio HVO, otvarajući logore za Bošnjake, raseljavajući ljude, razarajući i uništavajući gradove  u kojima su, sve donedavno, svi ti ljudi zajedno živjeli. Po razmjerima razaranja, rat HVO-a i Armije BiH mogao bi se uspoređivati s ratom u Hrvatskoj – a to već samo po sebi svjedoči o povijesnom zločinstvu koje je započeo Franjo Tuđman, kada se odlučio, po uzoru na Miloševića i Karadžića, upustiti u oružanu podjelu Bosne i Hercegovine. Svjedočanstvo o tom ratu do jezivih je detalja – kakav je onaj o ubojstvu snajperom osmogodišnjeg bošnjačkog dječaka u istočnom Mostaru – ispričano u presudi Haškog suda šestorici vojnih i civilnih zapovjednika Herceg-Bosne, dokumentu na dvije tisuće stranica i šest svezaka, koji današnji politički i društveni establishment u Hrvatskoj prešućuje kao da ne postoji.

Cijelo vrijeme rata HVO-a i Armije BiH, hrvatske i srpske snage pasivno su, a nerijetko i aktivno, surađivale u BiH. Premda ozbiljnih historiografskih istraživanja nema – a i to mnogo govori – na suđenjima pred Haškim sudom rekonstruirano je sasvim dovoljno dokaza za hrvatsko-srpsku suradnju tijekom rata u BiH, da se može tvrditi kako su neprijatelji u Hrvatskoj postali, istodobno, saveznici na razbijanju susjedne zemlje. Taj apsurd – da zaraćene vojske u jednoj zemlji surađuju na razaranju susjedne – ni do danas nije dovoljno osviješten; jer da jest, valjda bi ljudi shvatili koliko je ta hrvatsko-srpska suradnja na uništavanju BiH duboko nemoralna, do srži antihrvatska – antibosanska i antisrpska, dakako, ništa manje – te koliko ide na ruku, jedino i isključivo, velikosrpskoj politici na Balkanu. S druge strane, nakon što je zaustavljen hrvatsko-bošnjački rat, te nakon što je godinu kasnije, u ljeto 1995, potpisan i hrvatsko-bošnjački vojni savez, rat je zaustavljen u pola godine, s polovičnim mirovnim sporazumom u Daytonu – koji će, četvrt vijeka kasnije, postati uzrokom nove verzije apsurda najboljih neprijatelja.

Dodik i Ćović kao Karadžić i Boban

Nakon 2000, i pada ratnih režima u Srbiji i Hrvatskoj, dvadeset godina trajao je status quo, prepun uzajamnog osluškivanja, jalovih pregovora, dobronamjernih ali neuspješnih pokušaja oporavka od onoga što su agresivni šovinisti uništili, ali i, nažalost, istodobnog tihog učvršćivanja podjela. Predsjednički mandati Borisa Tadića u Srbiji, te Stjepana Mesića i Ive Josipovića u Hrvatskoj, zajedno s centrističkim hrvatskim premijerima Ivom Sanaderom i Jadrankom Kosor, donijeli su Bosni i Hercegovini predah i obustavljanje agresivnih politika – s hrvatske strane naročito – ali ne i istinsku političku alternativu, koja bi poništila rezultate rata, i otvorila put političkoj, institucionalnoj i građanskoj reintegraciji zemlje. A onda su na vlast u Srbiji došli naprednjaci, a u Hrvatskoj desna struja HDZ-a, s Tomislavom Karamarkom i Kolindom Grabar Kitarović. Ova posljednja započela se vraćati Tuđmanovu običaju da omalovažava Bošnjake, ovaj put s novim, trampističkim argumentima kako u susjednoj zemlji, navodno, spavaju tisuće terorista, što je bivša hrvatska predsjednica, bez ijednoga argumenta, u raznim prilikama, naivno-bezobrazno, kako je samo ona to znala, nekoliko puta ponovila. I baš su u to vrijeme, nakon 2015, predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović i predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), sadašnji srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, počeli graditi otvoreno političko savezništvo koje, htjeli mi to ili ne, neodoljivo podsjeća na sporazum Karadžić – Boban iz 1992. godine.

Potom je, u veljači 2020. godine, hrvatski predsjednik postao socijaldemokrat Zoran Milanović, poznat po tome što je nepunih petnaestak godina ranije, u Sarajevu, oduševljeno podržao prvi izbor sarajevskog socijaldemokrata Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. I apsurd je prerastao u paroksizam: umjesto da učini ono za što su ga umjereni i lijevi birači izabrali – da poboljša odnose sa Srbijom, ali naročito s Bosnom i Hercegovinom, i posebno s Bošnjacima u njoj – Zoran Milanović dodatno je Hrvatsku posvađao sa Srbijom, dok je odnose s Bošnjacima srozao na razinu na kojoj nisu bili ni za Tuđmanova vakta: sustavno i kontinuirano vrijeđajući Bošnjake sugestijama o kulturnoj inferiornosti i političkoj prijetvornosti, te istodobno se javno diveći Dodiku i pozivajući ga u Zagreb, Milanović je kod Bošnjaka, posve opravdano, izazvao ljutito nepovjerenje, čak i neprijateljstvo prema Hrvatima, koje neće biti lako izliječiti.

Tako su Hrvatska i Srbija danas otprilike ondje gdje su bile početkom devedesetih: zavađeni komšije, ali istodobno u talu protiv onog trećeg. Politiziraju i prenemažu se, kako vidimo ovih dana, oko optužnica koje su davno trebale biti presuđene, a njihove vlasti ne pokazuju ni elementarnu sposobnost za političku mudrost i dobru volju: to je skupina politički infantilnih i nedobronamjernih ljudi koji beru državne pare, a za njih ne isporučuju ništa osim nesposobnosti i političke zle volje – ništa drugo o njima ne može se reći. A s ruskim napadom na Ukrajinu, apsurd se dodatno – i zloslutno – multiplicira.

Multiplicira se do stupnja u kojemu se Milanović otvoreno suprotstavlja SAD-u, očito u rusku korist. To se proteklih dana pokazalo ovako: najprije je ministar vanjskih poslova Rusije Sergej Lavrov, uoči propalog posjeta Srbiji, u subotu, 4. lipnja, u intervjuu Radio televiziji Republike Srpske, gorljivo branio koncept Bosne i Hercegovine oko kojeg se slažu Dodik, Vučić, Čović, Milanović i Plenković. Lavrov tvrdi kako “Zapad želi iskoristiti Bošnjake da bi oduzeo narodima u BiH identitet i pretvorio i Srbe i Hrvate i Bošnjake u neko civilno društvo, kako oni kažu”. Dva dana kasnije, prošlog ponedjeljka, Narodna skupština Republike Srpske održala je sjednicu na kojoj je, na Dodikov zahtjev, odbila uvesti sankcije Rusiji. Na početku te sjednice Dodik se pohvalio “dobrim odnosima koje je izgradio s Hrvatskom”, kao i “podrškom koju ima za svoju politiku”. „Uspjeli smo da zbog svoje politike nemamo neprijateljski stav Hrvatske prema politici RS-a. Postavlja se pitanje – da nismo vodili takvu politiku, kako bismo se nosili s rigidnim stavom Hrvatske u EU? Da nismo uspjeli da postignemo dogovor, ili prećutni dogovor, o tome kako se trebaju razvijati stvari u BiH, i da nismo na istom konceptu u pogledu sastava BiH, a ona je sastavljena od dva entiteta i tri konstitutivna naroda. To misli i država Hrvatska i mi smo tu zajedno s njima“, kazao je Dodik.

I na sve to – Milanović. Samo dan nakon te sjednice NS RS, Sjedinjene Američke Države uvele su sankcije nekim političarima u BiH, a među njima je i predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara, političar Čovićevog HDZ-a BiH. Na američke je sankcije priopćenjem odmah reagirao hrvatski predsjednik, nazvavši ih “bahatim teroriziranjem legitimnog predstavnika hrvatskog naroda”. Hrvatska Čavari, poručio je Milanović, “mora pružiti svu potrebnu zaštitu”. Američko obrazloženje sankcija nazvao je „politički nepismenim” i “ciničnim”, jer, tvrdi hrvatski predsjednik, u podrivanju slova i duha Daytona “svoje je prste imala i još ima i američka diplomacija“. “Ako tko brani daytonski Ustav BiH i istinski demokratske procese – koji podrazumijevaju legitimno biranje i predstavljanje u tijelima vlasti – onda su to predstavnici Hrvata u BiH kojima međunarodni tutori već godinama kroje budućnost bez da ih se išta pita, a sada im još prijete i sankcioniraju ih“.

Zbrka i apsurd potpuni su, očito, i danas, baš kao što su bili devedesetih: usred ruskog napada na Ukrajinu, koji je obnovio hladnoratovske prijetnje te Rusiju i SAD doveo na rub globalnog sukoba, Hrvatska, saveznica Amerike i članica NATO-a, sukobljava se sa SAD-om u korist interesa Srbije, koja podržava Rusiju, i to zato što ni sama nije raščistila svoj prosrpski sentiment za podjelu Bosne i Hercegovine. Sve to, da stvar bude još bizarnija, čini navodno socijaldemokratski premijer, koji je položaj osvojio obećanjima, kako je u inauguracijskom govoru najavio, da će se “u vanjskoj politici fokusirati na one točke na kojima se mogu graditi suradnja i prosperitet”. Jer, “nema dvojbe da takvih točaka ima neusporedivo više od onih koje nas udaljavaju i od susjeda i od svijeta, čak i kada su posrijedi države s kojima imamo najviše neriješenih pitanja”.

Danas, dvije godine kasije, “suradnja i prosperitet” pretvorili su se u “svađu i preziranje”. Inercija, loša volja, nacionalizam, neznanje i provincijalizam Hrvatsku su još jednom pretvorili u lošu susjedu Bosni, i svadljivo-nadmenu susjedu Srbiji. Ali, od svega je najveći apsurd u tome da Srbija i Hrvatska, koliko god ne uspijevale izići iz kruga prigušenog uzajamnog režanja, kada je o Bosni i Hercegovini riječ, to režanje odmah stišavaju u tajnovito došaptavanje. Apsurdno, nečasno, zavjereničko, zloćudno došaptavanje najboljih neprijatelja.

(Autonomija. foto: Lupiga.com)