Fra Luka Marković, glavni urednik Katoličkog tjednika u novoj kolumni ponovo se obraća Bošnjacima tvrdeći da Kosovo nije daleko od BiH. Upozorenje je to, na kako smatra, kratkovidu politiku Bošnjaka i odnos njihovih političara prema Hrvatima.

Piše: fra LUKA MARKOVIĆ (Katolički tjednik)

Ponekad se stječe dojam da su se pojedine bošnjačke političke elite toliko zaljubile u sebe da ne vide interese drugih, a time, dalekosežno gledano, niti svoje vlastite. Čovjek se ne može oteti dojmu da svojom nerazumnom i egoističkom politikom podsjećaju na one koji su se hranili velikosrpskom ideologijom, utemeljenoj na lažnim sjećanjima, kako je Jugoslavija samo srpska. Posljedice te sulude velikosrpske ideologije dovele su do krvavog rata na prostoru bivše države. Da su umjesto lažnih povijesnih sjećanja, koja su im sugerirala kako samo oni imaju pravo određivati što je istina, imali minimum osjećaja za potrebe i želje drugih naroda, Jugoslavija bi se raspala mirnim putem. Ne bi bilo ratova, razaranja i više od 100 000 mrtvih. Ne samo da bi danas sve države bivše unitarne tvorevine bile u Europskoj uniji, nego bi i život u njima bio puno lakši, a time i daleko manje iseljavanja. Ono što je još daleko važnije, ne bi bilo mržnje među narodima.

Bošnjačko izigravanje Hrvata

Nešto od tih srpskih promašaja morali bi naučiti Bošnjaci koji misle kako je dobro uzurpirati hrvatske pozicije u BiH. Nužno je shvaćanje, ukoliko žele očuvati BiH kao državu triju konstitutivnih naroda i svih građana, da je među Hrvatima zanemariv broj onih koji mogu prihvatiti to da ih predstavlja političar izabran bošnjačkim glasovima, i to glasovima onih ekstremnih Bošnjaka koji misle da imaju pravo određivati što želi hrvatski narod. Kako je moguće da u svom sljepilu ne shvaćaju da su se tom istom metodom u bivšoj državi služili Srbi u odnosu na Hrvate i Bošnjake, pa i druge narode?

Danas se upravo oni koji su birali Komšića kao hrvatskoga člana Predsjedništva BiH, iako su znali da tim činom vrijeđaju i ponižavaju Hrvate, deru na sav glas pokušavajući uvjeriti svijet kako samo SDA kao najjača stranka ima pravo predstavljati Bošnjake. Istina SDA jest najjača bošnjačka stranka. Čudno je da te iste galamdžije ne vide da Komšić nije dobio hrvatske glasove, nego njihove. Zašto traže za sebe ono što pokušavaju uskratiti Hrvatima? Što reći drugo nego onu mudru narodnu izreku da se često u jamu strovaljuje onaj koji je kopa za drugoga.

Guranje Hrvata u savezništvo sa srpskom politikom

Takav odnos prema Hrvatima vrijeđa ne samo Čovićeve pristalice, nego i one koji su zabrinuti zbog njegova odnosa prema Dodiku. Čudno je da dio bošnjačke politike ne shvaća kako je besramno birati drugima njihove predstavnike. Još je čudnije da ne vide kako pokušaji da se tako nešto opravda i pred međunarodnom politikom, šteti njima samima. I ono što je još najčudnije jest to da takvim ponašanjem guraju Hrvate u savezništvo sa srpskom politikom koja sustavno prijeti secesijom Republike Srpske.

Ili tko zna? Možda se iza svih tih političkih promašaja dijela bošnjačke politike krije neka posebna želja koju se ne usuđuju artikulirati glasno?

Naime, onaj tko želi očuvati BiH, morao bi znati da se to neće postići tjerajući Hrvate u srpsko naručje. Zašto ne shvaćaju kako bi hrvatska izborna jedinica ili novi Izborni zakon primirili hrvatski narod u BiH, ali i političare u Hrvatskoj? Osjećaj sigurnosti i prihvaćanja da su ravnopravan čimbenik u BiH, udaljio bi hrvatski narod od srpske politike. Na taj bi način bili stvoreni preduvjeti za približavanje jednih drugima. Bio bi to u zemlji u kojoj je međunacionalna napetost veća nego krajem 1980-ih, tridesetak godina nakon suludoga rata, iskorak u pravcu dugotrajnijega mira.

Što želi bošnjačka politika?

U takvim okolnostima shvatili bi i srpski ideolozi da je priča o secesiji isprazan govor. Ali tko zna što se krije iza pokušaja zavađanja Hrvata i Bošnjaka? Možda među Bošnjacima postoje i oni koji misle kako im je dovoljna samo Federacija? Ili bi se možda zadovoljili i s manje prostora? Niti to se ne može isključiti u potpunosti. Da su se Bošnjaci onoliko žestoko okrenuli protiv Dodikove bahate velikosrpske politike koliko protiv prava Hrvata da biraju svoje predstavnike, mnogo toga bi bilo jasnije.

Istina, kad je u pitanju velikosrpska politika u BiH, kritični su, ali niti blizu toliko žestoko kao protiv novoga Izbornoga zakona koji bi Hrvatima omogućio biranje svojih političkih predstavnika. Krajnje je vrijeme da se bošnjačka politika dogovori što želi, u suprotnom se može dogoditi da pojedini bošnjački krugovi budu iznenađeni kao i početkom 1990-ih kad su napad četnika i JNA na hrvatsko selo Ravno, kako ovih danas reče poznati novinar Puljić, komentirali kao napad na ustaško mjesto. Uostalom, niti za Aliju Izetbegovića to nije bio znak da se Srbi spremaju napasti BiH.

Događanja oko Kosova i Crne Gore, kao i Dodkove sustavne prijetnje secesijom, govore da se Beograd nije opametio. A i kako će kad su kriva sjećanja, utemeljena na lažima, postala istinom?

U kontekstu svega onoga što se događa oko BiH i u njoj, Bošnjaci bi napokon trebali i morali shvatiti da im je savezništvo s Hrvatima, i to ono na ravnopravnim temeljima, jako važno. Uostalom, velikosrpska ideologija je u BiH 1990-ih djelomično poražena, zahvaljujući tom shvaćanju, bez obzira što to poneki Bošnjaci niječu u svojoj vojničkoj samodopadnosti.