Kao i Brandta 1970. godine, tako su i Suljagića 2023. godine brojni napali i napadaju, izvrijeđali i izrekli riječi koje pristojan čovjek ne može ni pomisliti. Znao je, zasigurno, Emir Suljagić da će biti tako, a ipak je rekao to što je rekao.

Njegov gest nije gest hrabrosti, kako neki to žele predstaviti, to je gest ljudskosti i punog razumjevanja potrebe za kolektivnom katarzom bosansko-hercegovačkog društva, a u okviru njega i bošnjačkog naroda.

Piše: Sejo Đulić za Tačno. net

O jednom davnom događaju ostalo je zapisano:

„Dan kada je Vili Brant pao na koljena u Varšavi moleći za oproštaj otvorio je put pomirenja Poljaka i Nijemaca. Klečao je samo 30 sekundi. Ali Willy Brandt je za pola minute ušao u istoriju. Njemački socijlaldemokrata je decembra 1970. bio prvi njemački kancelar koji je stupio nogom na poljsko tlo. Od Drugog svjetskog rata tada je prošlo svega 25 godina – od njemačke okupacije Poljske i njemačkog ubijanja. Brant je doputovao u Varšavu da bi omogućio novi početak u njemačko-poljskim odnosima.

Pred spomenikom ustanku u Varšavskom getu Brandt je u prijepodnevnim satima 7. decembra polagao vijenac. Brandt je položio vijenac, vratio se korak-dva nazad i sačekao. Odjednom je klekao pognute glave. Tako je ostao na tvrdom, mokrom granitu. Fotografi su se sjatili oko njega sluteći da će ta fotografija obići svijet.

„Nad ponorom njemačke istorije, pod teretom miliona ubijenih, uradio sam to što ljudi inače rade kada jezik zakaže“, napisao je kasnije Brandt u svojim memoarima. Brandt je klečao kao griješnik, oslanjajući se na hrišćanske motive. Rekao je da se molio da Njemcima bude oprošteno. On, koji je oduvijek bio protivnik nacista, htio je da njegovom narodu oproste.

Brandt je rekao da to nije bilo planirano. „Moji najbliži saradnici nisu bili manje iznenađeni od reportera i fotografa koji su bili pored mene“, zapisao je on za portal Tačno.net.

Kšištof Ruhnjevic, profesor istorije na Vroclavskom univerzitetu kaže da je i poljska vlada bila iznenađena: „Do tada su to bili `zli Nijemci`. Predstavljali su ih kao revanšiste. A onda dođe njemački kancelar i klekne, pokazujući spremnost na pokajanje”. Poljski istoričar kaže da je poljska vlada ispravno shvatila Brandtov gest, ali da partijska propaganda nije prestala da proizvodi negativnu sliku Nijemaca.

Ruhnjevic kaže da brojni Poljaci nisu ni saznali za ovu gestu – Brandtov pad na koljena. Fotografija nije objavljena u poljskim novinama. Tek na duže staze je Brandtova politika pokazala rezultate. A Nijemci? Istoričarka Kristina Majer iz Fondacije Vili Brandt kaže da je Brandtovo klečanje bilo povreda tabua. Izgleda da većina Nijemaca još uvijek nije bila spremna da zamoli za oproštaj zbog nacističkih zločina. Ankete su 1970. pokazale da je svaki drugi Nijemac u Zapadnoj Njemačkoj smatrao da je Brandtov gest pretjeran i odbijao ga je.

Brandt je prilikom te posjete potpisao Varšavski ugovor, kojim se Njemačka odriče svojih bivših istočnih teritorija, koje su poslije Drugog svjetskog rata pripale Poljskoj. Konzervativna demohrišćanska opozicija je to odbila. A ekstremni desničari su Brandta čak nazivali “narodnim izdajnikom”. Mnogi istoričari sada vide ovaj Brandtov potez kao korak na putu ka ponovnom ujedinjenju Njemačke 1990.“

Ovog događaja sam se sjetio juče, nakon što sam čuo i pročitao šta je Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra u Potočarima, rekao, između ostalog, u svom obraćanju na otvaranju konferencije o kolektivnom sjećanju. Suljagić kaže:

“Oni koji su služili u 13. Waffen SS diviziji ili bili sluge ustaškog režima Nezavisne Države Hrvatske, nisu to činili u ime našeg naroda. Njihova djela ne govore u naše ime ni danas. Naš narod i zemlja su bili porobljeni i pod okupacijom, naš glas je bio ugušen. Ako je neko imao pravo da govori u naše ime, to su bili bosanskohercegovački partizani i antifašisti poput Fadila Jahića, Pašage Mandžića, Avde Hume i brojnih drugih. U naše ime je govorio Derviš Korkut, koji je rizikovao svoj i život svoje porodice da spasi najvažnije što jedan narod može imati – pamćenje o sebi – kada je od nacista sakrio Hagadu”.

Kao i Brandta 1970. godine, tako su i Suljagića 2023. godine brojni napali i napadaju, izvrijeđali i izrekli riječi koje pristojan čovjek ne može ni pomisliti. Znao je, zasigurno, Emir Suljagić da će biti tako, a ipak je rekao to što je rekao. Njegov gest nije gest hrabrosti, kako neki to žele predstaviti, to je gest ljudskosti i punog razumjevanja potrebe za kolektivnom katarzom bosansko-hercegovačkog društva, a u okviru njega i bošnjačkog naroda.

Ovih nekoliko rečenica izgovorenih u Potočarima samo dan pred obilježavanje godišnjice genocida su krik svjesnog čovjeka, svjedoka genocida, o potrebi kolektivnog otriježnjenja najbrojnijeg bosansko-hercegovačkog naroda, naroda koji je opstao uprkos genocidu. Ovih nekoliko Suljagićevih rečenica su i opomena da se hitno moramo osloboditi svih mrlja iz naše prošlosti, bez obzira koliko neki pojedinci bili vezani, lično ili ideološki, za te mrlje, jer uistinu u moru pozitivnih primjera i stajanja na pravoj strani historije niko nema pravo da je greškama, svjesnim ili nesvjesnim, prlja i tim prljanjem zatomljuje historijsko bogatstvo kojim bi se ponosili i mnogo veći narodi od nas,

Zato mislim da je ovaj Suljagićev gest, zapravo gest koji smo dugo čekali i na sreću dočekali. Posebno je važno što je izgovoren na najboljem mjestu u Bosni i Hercegovini za izgovoriti ovakve poruke, jer Srebrenica je tragedija mitskih razmjera. Kada sa takvog mjesta dođe bolan krik koji poziva na oprost, a sve činjenice ljudsko biće nagovaraju na osvetu, onda te poruke odzvone planetom Zemljom mnogo snažnije i stanu u ravan onog Brandtovog klečanja u Varšavskom getu 1970. godine.

Poslije ovog 10. jula 2023. godine mnoge stvari drugačije će se gledati nego posljednjih trideset godina. Istina, biće još mniogo prljavih napada, kvaziintelektualnih rasprava i botovskog filozofiranja, ali kada se sve slegne i priča o Handžar diviziji i muslimanima u ustaškim postrojbama otićiće u onaj dio naše historije gdje joj je i mjesto, a punu afirmaciju dobiće istinski borci za slobodu i emancipaciju tog istog naroda, koji su danas potisnuti iz kolektivnog pamćenja.

Ono što mi se u ovom trenutku čini jako važnim je da oni koji misle da je Suljagićev potez dobar, to javno i kažu, ne jednom i ne usputno, nego više puta i glasno. Ne smije biti kalkulisanja i šutnje, kako često činimo. Govoriti o ovome je glas razuma i glas poziva na ozdravljenje našeg društva. Ne smije prevladati logika, koja nam je ušla u sve pore društva, logika čekanja da nešto urade drugi, pa ćemo onda mi, jer ako budemo prvi pokazaćemo se kao slabiji itd, itd.

A istina je upravo suprotna, odreći se vlastitih slabosti je izraz vlastite snage i snažna poruka te snage svima drugima.

Ne smijemo se bojati svoje snage.

Pokažimo je, jer sve drugo nas predstavlja kao slabe i gubitnike.

A mi smo pobjednici, jer smo opstali, pa prihvatimo to.

Upravo na to nas poziva Suljagić, prihvatimo ulogu pobjednika.