Na Memorijalnoj sceni Mostarskog teatra mladi nazvanoj “2532” – po broju stradalih građana Mostara u proteklom ratu, radi se svakodnevno na više predstava.

One posljednjih mjeseci imaju samo jedan cilj – osigurati potreban novac za plaćanje najma prostora u kojem je scena napravljena. Mostarski teatar je istovremeno nazočan u brojnim bh. gradovima sa više različitih predstava.

Do nedavno je nažalost prijetila deložacija iz prostorija koje koriste izvjesno vrijeme. Zasad su sačuvali scenu, a dalji rad će bez sisremskog rješenja za ovu kuću, biti teži nego do danas.

– Ja se nadam da će neke aktivnosti koje traju u skorije vrijeme, ako ne ozbiljno riješiti problem, onda ga makar značajno ublažiti, tako da ćemo moći sačuvati scenu, ali i dograditi osnovne stvari, neophodne da bi to bila uistinu prava scena, rekao nam je umjetnički direktor Sead Đulić.

I dok brinu hoće li scena za koju su na poseban način vezani, opstati, a ne nestati, glumci više generacija Teatra svakog dana rade na pripremi novih predstava. Igraju i stare koje su ih proslavile i za koje su mnogo puta nagrađivani. Novca je malo, a ljubavi i entuzijazma mnogo.

– Ni iz jednog budžeta nemamo prihod. Mi smo se odlučili obrnuti staru izreku – dobrom glazbom su se pare mogle zaraditi. Koliko glazbe ustvari, toliko para. Osnovni prihod je od onog što radimo, pokažemo, naučimo… U posljednje vrijeme smo pojačali aktivnosti. Naš prosjek igranja predstava je između 280 i 330 godišnje. Radimo, ne biramo mjesto gdje ćemo igrati i idemo i tamo gdje nema svjetla, ali odigramo. Treba ići do publike, dodaje.

Riznica teatra je ispunjena nagradama i priznanjima koja svakog mjeseca pristižu sa različitih festivala. Posljednja u nizu nagrada pristigla je iz Šapca. Za mladiće i djevojke teatar je drugi dom.

– Za mene je ovaj teatar prije svega učenje. O djelima, životu, međuljudskim odnosima… Šale, raja… Ja sam pola bivše Jugoslavije proputovao sa Teatrom i stekao puno dobrih prijatelja. Ne vjerujem da će ova scena ikad umrijeti. Živa je 50 godina. Sada da umre, nema smisla. Malo je 50 godina, navodi mladi glumac Teo Sandžaktar – Bijedić.

Glumeći na maloj sceni san se ostvario i Sarah Zlomušici.

– Ovdje sam zbog toga što volim glumu i taj svijet. Volim i upoznavati nove ljude, a predstava koju bih izdvojila je “Smrt je moja ljubav“. To je posljednja koju smo radili. Ima jasnu poruku i pokazuje stanje naše omladine, kazala nam je.

Za tri mjeseca će Mostarski teatar proslaviti 50. rođendan. Iako ostavljeni od svih, u ovoj kući će dostojno obilježiti jubilej. U planu je predstava po romanu Dragana Markovine, koju planiraju raditi u koprodukciji s mostarskim Narodnim pozorištem i Hrvatskim kazalištem. I to je samo dio plana.

– Radimo na adaptaciji, odnosno našem čitanju Nore. Očekujemo za noć teatra da ćemo prvi put to prikazati publici. Imali smo već u Sarajevu igranje Sna, po poeziji Maka Dizdara. Treba sada da uslijedi i mostarska premijera, najavio je Đulić.