Moj prijatelj, banjalučki novinar pokojni Mišo Vidović kao gradsko dijete sa Mejdana i sin starog partizana, nikad nije pristajao na etničke podjele i nije se mirio sa kulturom nasilja i diskriminacije, piše Edin Osmančević, Banjalučanin iz Švedske.
-Iako je otišao prerano 2021 godine , Mišo je svoju utakmicu odigrao pošteno i srčano, do posljednjeg minuta. Do posljednjeg dana Mišo se nije odricao susreta s prijateljima, koje je često pozdravljao sa „smrt fašizmu, drugarice i drugovi!“. Malo u šali, malo odistinski.
Mišo Vidović je jedan od prvih novinara u Republici Srpskoj koji se našao na meti Milorada Dodika.
Dodik, koji je u to vrijeme bio predsjednik Vlade RS, 2009. godine je, iznerviran Mišinim pitanjem, pred TV kamerama rekao: “Volio bih da ti otkaže srce”.
Potom je je iznio niz uvreda i psovki na račun Federalne televizije za koju je Mišo radio predano i pošteno od 2006 pa do njegove smrti !
Mišu sam redovno sretao kad god sam dolazio u naš lijepi grad čiju dušu smo osječali i zajednički rasli sve do početka rata. Najčešće smo sjedili u ljetnoj bašti hotela Palas i razgovarali o dnevnim dešavanjima u gradu i aktuelnoj političkoj situaciji u zemlji.
Krajem 2019. godine, dok je bio u naponu životne i profesionalne snage, dijagnostifikovan mu je rak pankreasa. Ostat će mi zapamćena njegova izjava pred same opće izbore 2020 godine kad mi je jednom rečenicom otvorio oči:” Edo, pa zar misliš da se u Banjaluci može nešto promjeniti kad u njoj danas živi manje od 20 % domicilnih Banjalučana!” Tada sam shvatio da se promjene u glavama novih stanovnika grada mogu nazvati stanjem njihove mentalne bijede.
Zato evo i danas 9 januara 2025 mi na um dolaze njegove riječi kada se u Banjaluci organizuje nelegalna proslava dana RS-a a gdje se u stvari slavi Dan početka planiranja genocida i fašizma. Dan kad su se povampirili poraženi kolobaricionisti iz Drugog svjetskog rata i kad je započet novi krvavi pir!
Danas će na čelu ove sramne povorke biti “novopečeni” Banjalučani poput ratnih zločinaca sa crnih lista tipa Nenada Stevandića, pa Viškovića, Cvijanovićke koja ne razumije što znači termin “ sloboda” i koji nisu odrastali u ovom gradu sa puno duše. Tamo neće biti pravih Banjalučana jer je ovakvo “ slavlje” i cirkus nespojivo sa gradskom dušom i vrijednostima koje su stvorili domicilni Banjalučani!
Možda će i vama otvoriti oči današnje Banjaluke slika stadiona banjalučkog fudbalskom kluba Borca danas na čijim se utakmicama internacionalnog kupa okupi nekoliko stotina ili par hiljada navijača. Nekad je tim stadionom iz grla 20-30 hiljada domicilnih Banjalučana dopirao huk navijača gdje se za ovaj klub živjelo i umiralo! I tako to biva kad se u klub , koje li tragike legendarnog imena “ Borac” uvuče ovdašnja politika i “potkivači”!
Razumijem moje Banjalučane koji zbog svojih radnih mjesta , plate - crkavice i djece koje izdržavaju moraju da ćute. Ne treba ih osuđivati jer oni su prisiljeni da trpe i koprcaju se u ovoj žabokrečini!
Kao čovjek koji je mnogo puta učestvovao na paradama i bivše JNA i na sletu povodom Dana mladosti mogu samo reći upoređenju sa ovim što se danas dešava u Banjaluci jedan običan cirkus i fašistčka sramota!Bio sam u Beogradu krajem osamdesetih kad je Slobodan Milošević bio “ obožavan”, kada su u Martu 91 godine na ulice grada izašli tenkovi kako bi ga zaštitili od nezadovoljnih građana pa ga 5 oktobra svrgnuše i isporučiše Hagu. Ništa od ovog nije naučio ni Stevandić niti drugi njemu slučni!
Povorka od Doma kulture do Trga Krajine je povorka ovdašnje sramote onih koji su se enormno obogatili ovim ratom i vladaju danas iz zlatnih dvoraca!
Moj grad Banjaluka čine ljudi poput Miše Vidovića. Napisao je on mnogo nostalgičnih tekstova, koji se tiču stare, već pomalo zaboravljene Banjaluke, grada radnika, omladine, dajaka, rukometa i teferiča pored Vrbasa.
Upravo zbog tih emotivnih, a često i duhovitih pričica, Mišu Vidovića smatraju jednim od posljednjih hroničara grada na Vrbasu.
Zato iskoristim priliku da svaki moj dolazak u Banjaluku iskoristim kako bi obišao njegov grob na groblju Šljivice u banjalučkom naselju Starčevica i položim jednu ružu! I Mišo i ja smo znali kako je nekad naš grad disao! Zato će ljudi poput Miše ostati nezaboravni u sjećanju njegovih domicilnih sugrađana, poručio je Osmančević.