Ivana Radović, koja je dan prije Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine na društvenim mrežama objavila fotografiju na kojoj pozira u šubari s podignuta tri prsta, neće više dobiti poziv u žensku odbojkašku reprezentaciju BiH.

U Odbojkaškom savezu BiH (OSBiH) jučer je održan niz razgovora i sastanaka na kojima je odlučeno da je skandalozno ponašanje bivše reprezentativke za svaku osudu, te su čelnici Saveza odlučili kako ona više neće nositi dres sa državnim grbom.

Tokom jučerašnjeg dana bilo je riječi i o eventualnom pokretanju disciplinskog postupka, ali budući da Radović nije imala status reprezentativke na posljednjim reprezentativnim okupljanjima, to proceduralno nije bilo moguće uraditi.

Radović se nakon brojnih kritika i osuda oglasila i uputila izvinjenje.

“Vojvoda Đujić mi je predak i sa njim sam se poistovjetila prije svega kao sa pravoslavnim sveštenikom. Nisam htjela nikoga da povrijedim. Dres BiH sam nosila od pionirki pa sada do seniorki i ne znam da li ću ponovo igrati”, rekla je Radović.

Ljudski.ba podsjeća na lik i nedjelo nekažnjenog ratnog zločinca.

Krajem 1942. i početkom 1943. godine Đujić je sa svojim četnicima počinio pokolje po selima Gata, Tugare, Cista, Gornji Dolac, Zvečanje, Dugopolje, Štikovo, Maovice, Otavice, Vinalić, Kijevo i Garjak.

U selu Kosovu kod Knina formirao je i sabirni logor, koji su nazivali "srpskim Jasenovcem", a čije su žrtve najviše bili Srbi antifašisti.

Okružni komitet KPH za Knin u svom izvještaju od 18. oktobra 1943., upućenom Pokrajinskom komitetu KPH za Dalmaciju, između ostaloga, navodio i ovo: „Đujić u čuvenom Jasenovcu ne prestaje da ubija. Zadnjih dana ubio je 15 osoba. Ali ni to ne pomaže".

Đujić je izmislio spravu za mučenje, nazvanu „popovo bure". Bila je to velika bačva, okovana čeličnim obručima i sa svih strana izvana nabijena dugim ekserima tako da su oštrice eksera bile iznutra. U bure bi se zatvarao logoraš i zatim kotrljao niz strminu kraj crkve Lazarice. Na taj način ekseri su sa svih strana probadali logoraša, te su mnogi prilikom tih koturanja iskrvarili i umrli.

Povremeno je održavao veze i suradnju s vlastima NDH, od Velikog župana u Kninu Davida Sinčića primao je pomoć u novcu, hrani i drugim ratnim potrebama, a skupa s ustašama sudjelovao je i u zajedničkim borbenim akcijama.

Zahvaljujući pokroviteljstvu njemačkih vojnih snaga, koje plaćaju i naoružavaju Đujićevu Dinarsku diviziju, na širem području Knina te krajem ljeta 1944. godine komanduje snagom od oko 6.500 četnika.

U decembru 1944. godine uz odobrenje Ante Pavelića, Đujić prebacuje Dinarsku diviziju preko Hrvatskog primorja i Istre u Sloveniju, pri čemu četnici čine brojne zločine nad Hrvatima, ubijajući, pljačkajući i paleći kuće.

U maju 1945., u okolini Soče, predaju se zapadnim saveznicima. Momčilo Đujić je uhapšen i zatvoren u logoru Eboli u Italiji, nakon čega se prebacuje u SAD i Kanadu gdje nastavlja djelovati kroz velikosrpsku organizaciju „Ravna Gora“.

Godine 1989. dodijelio je titulu četničkog vojvode Vojislavu Šešelju.